Slobodan Novković"Nepotopiva nit između Titanika i Rijeke"Što to zajedničko imaju gradovi Belfast, Liverpool, Southampton, Cherbourg, New York i Rijeka? Svi su smješteni uz more? Točno. Svi su lučki gradovi? Tako je. No, oni imaju još jednu poveznicu od svjetskog i povijesnog značaja: Titanic! Ime koje i nakon cijelog stoljeća još uvijek izaziva emocije i podsjeća na najstrašniju mirnodopsku pomorsku katastrofu u povijesti. To je ime duboko urezano u povijest pomorstva i do danas je širom globusa postalo pojam za luksuz, veličinu, ali i propast i tragediju.
Sto to, dakle, ima Rijeka s Titanicom (kojega će se dalje namjerno pisati bez ,,k")? Taj brod nikada nije doplovio u ovaj kraj. Jasno da nije, nije doplovio niti u svoju matičnu luku Liverpool (jer nije bilo vremena zbog izuzetno kratkog roka priprema za prvo putovanje), nije nikada niti stigao u New. Ipak, grad Rijeka je i te kako povezan s potonulom nepotopivom kraljicom oceana iz 1912. iako mnogi prosječni građani u Hrvatskoj o tome pojma nemaju, a ako o tome nešto i čuju, sumnjičavo reagiraju. Svojevrsni zavjet šutnje i nespominjanja o kojem sam na početku članka govorio, u mnogome tom neznanju i pogoduje.
Ta poveznica Rijeke i Titanica zove se Carpathia. Brod srednje veličine (dugačak 170 metara, širok 20, težine 13 555 BRT-a, maksimalne brzine oko 15 čvorova ili 28 km/h), sagrađen je u brodogradilištu Wallsend Shipyard u Newcastleu. Bio je to još jedan brod iz Cunardove flote sličnih plovila, po ničemu posebnih no vrlo isplativih. Nisu, naravno, po ničemu mogli konkurirati mnogo većim i mnogo poznatijim brodovima te kompanije, Mauretaniji i Lusitaniji, koji su bili glavni konkurenti super-luksuznim brodovima White Star Linea - Olympicu i tek izgrađenom Titanicu.

- rijeckaluka9.jpg (98.22 KiB) Pogledano 16831 puta
Carpathia u riječkoj luci
Gradnja Carpathije započela je 10. rujna 1901., a dovršena je već 24. travnja 1903. Brod je porinut 6. kolovoza 1902. Carpathia je kao kraljevski putnički brod bila ovlaštena za prijevoz pošte, a uz prijevoz putnika uz ostali je teret bila predviđena za transport smrznutog mesa iz Amerike u Europu. Brod je mogao primiti 100 putnika u 1. razredu, 200 putnika u 2. razredu i čak 2000 putnika u 3. razredu. Na svoje prvo putovanje krenula je 5. svibnja 1903. iz Liverpoola prema Bostonu.
Po ničemu nije bila spektakularna, ali ipak je sudbinski predodređena za ulazak u povijest. A u povijest je igrom slučaja uvukao i Rijeku preko sedamdeset hrvatskih članova posade, koji su na njemu služili i koji su u dotada nezabilježenoj spektakularnoj akciji spašavanja uspjeli iz Atlantika izvući iscrpljene preživjele putnike i posadu Titanica. Te su osnovne činjenice vjerojatno većini stanovnika Rijeke poznate i izazivaju, vjerujem, ipak i poneki opravdani nalet ponosa.
Putnički brod Carpathia bio je vlasništvo britanske parobrodarske kompanije Cunard Line, koja je 1903. godine otvorila prekooceansku liniju Rijeka - New York. Točnije, prvi Cunardov brod koji je isplovio iz Rijeke prema New Yorku bila je Aurania, 14. studenoga 1903. godine. Svaka dva tjedna jedan je brod iz Cunardove flote kretao iz Rijeke prema Americi noseći na svojim palubama iseljenike Talijane, Hrvate, pokojeg Austrijanca te Mađare u najvećem broju. Ti su polasci putničkih brodova čak postali popularni društveni događaji koji su okupljali veliki broj posjetitelja i koji bi Rijeku naprosto oživjeli svaka dva tjedna. Jasno je stoga da se mnogo naših ljudi prijavljivalo za služenje na tim plovilima Pa su stoga veliki dio posade činili hrvatski mornari. Treba ovom prilikom naglasiti da, iako razne tiskovine znaju Cerrpathiju navesti kao naš brod, a Rijeku kao matičnu luku, to baš i nije točno. Naravno da se taj brod pomalo «prisvojilo»s obzirom daje toliko godina kretao na put preko Atlantika iz Rijeke. I ja sam ponekad znao svojatati taj brod u nekim svojim člancima, no istina je drugačija: Carpathia je bila i ostala britanski brod iako su joj četvrtinu posade činili hrvatski mornari, a matična luka je uvijek bio i ostao Liverpool. Sve do početka 1. svjetskog rata iz Rijeke su put Amerike zaplovili brodovi Pannonia, Ultonia, Aurania, Slavonia, Carmania, Ivernia, Saxonia, Laconia, Franconia i, naravno, Carpathia. Prema dostupnim podacima, u razdoblju od 9 godina (1904. - 1912.) iz Rijeke je na Cunardovim brodovima otputovalo oko 300 000 iseljenika. Izbijanjem rata između Velike Britanije i Austro-Ugarske ta je linija ubrzo ukinuta, a posljednji Cunardov brod koji je napustio Rijeku bila je upravo Carpathia, 22. srpnja 1914. Nikada više Cunardovi brodovi nisu zaplovili iz Rijeke prema Americi. Iako je po završetku rata još uvijek postojao ured kompanije Cunard u Rijeci, a i poneki je još brod znao doploviti, putnički prijevoz više nije bio uspostavljen. To je bio kraj iseljeničkog prekoatlantskog prometa iz Rijeke. Carpathia je tokom rata korištena u vojne svrhe i od 1915. je služila kao brod za opskrbu na liniji New York - Liverpool. U rano jutro 17. srpnja 1918. Carpathiju je sustigla gorka sudbina. Kao najveći i vodeći brod u konvoju napala ju je njemačka podmornica U55. Tri ispaljena torpeda pogodila su svoj ciljteško oštetivši brod i ubivši pri eksploziji pet članova posade. Nakon dva i pol sata Carpathia je potonula. 275 preživjelih članova posade spasio je brod HMS Snowdrop. Olupina broda pronađena je prije nekoliko godina oko 220 km jugozapadno od Fastnet Rocka u Irskoj.

- Carpathia.jpg (90.92 KiB) Pogledano 15690 puta
Carpathia ukrcava putnike i sprema se za polazak prema Americi
Mnogo prije, sudbina je odredila da Carpathia u četvrtak, 11. travnja 1912. napusti New York na još jednom putovanju prema Europi i Rijeci. Tri dana kasnije, u noći s 14. na 15. travnja, mirno i rutinsko putovanje pretvorilo se odjednom u dramu na Atlantiku. Iznenadni SOS-poziv s Titanica, koji je telegrafist Harold Cottam odmah proslijedio šokiranim časnicima, pretvorio je putovanje Carpathije u Rijeku u putovanje u legendu. Smireni i staloženi kapetan Arthur Rostron odmah je reagirao i promijenio kurs svoga broda prema javljenoj poziciji Titanica, oko 58 nautičkih milja sjeverozapadno. Carpathia je uspjela nakon riskantne plovidbe u punoj brzini (navedenu maksimalnu brzinu od 15 čvorova podigla je na nevjerojatnih 17 čvorova!) i u već unaprijed izgubljenoj utrci s vremenom ipak spasiti 712 promrzlih brodolomaca. 1495 putnika i članova posade izgubilo je život. Među njima i 27 hrvatskih iseljenika, koji su u Americi planirali novi život. Među spašenim putnicima bilo Je i troje Hrvata: Mara Osman-Banski iz Vagovine kod Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska i Nikola Lulić iz Konjskog brda, Perušić.
Brod je odmah postao poznat širom svijeta, njegov kapetan i posada slavljeni gdje god su se pojavili, a i tadašnja se Fiume pojavile u svim svjetskim novinama. Među njenih 306 članova, nalazilo se i 76 hrvatskih članova posade, čiji se podvig spašavanja preživjelih s najdivnijeg i najvećeg broda do tada, cijenio i još cijeni cijeli svijet. Kao i uvijek, oni koji sve i svakog pokušavaju omalovažavati, pitat će što je tu posebno. Svaki brod bi krenuo u pomoć u toj situaciji i najnormalnija je to stvar. Tako je. No ipak, jedan Californian plutao je 19 milja udaljen od tonućeg Titanica, posada je kapetanu javila da neki brod ispaljuje rakete i na tome je ostalo. Kapetan je nastavio spavati. Tek su ujutro saznali što se dogodilo. Herojstvo posade na Carpathiji je na sreću dokumentirano do u detalj i ostaje kao primjer neviđene požrtvovnosti, odricanja i velike humanosti. Dugo bi sada trajalo navesti sve poduzete mjere i pripreme za prihvat nastradalih, ali ostaje zabilježeno da se cijela posada digla usred noći na noge i stavila se na raspolaganje. Mnogi članovi posade su tek nešto ranije završili sa svojim smjenama i mrtvi umorni se stropoštali u krevet. Kako se vijest o havariji Titanica brzo proširila Carpathijom, slobodni dio posade napustio je svoje kabine da bi pomagali kolegama u pripremama za spašavanje. Isto su tako i putnici nudili svoju pomoć. Mnogi su prepuštali čak i svoje kabine i višak odjeće da se brodolomce što kvalitetnije prihvati. Čak su tim ljudima, kojima je sve što su imali završilo na dnu Atlantika, davali i novce, kako bi se snašli prvih dana nakon dolaska u New York.

- titanicsinking03carpath.jpg (45.23 KiB) Pogledano 15690 puta
Spašavanje preživjelih s Titanika
Proživljena noć 15. travnja 1912. na mnoge je članove posade Carpathije emocionalno djelovala tako snažno da su ubrzo nakon tog događaja odlučili napustiti plovidbu. Drugi su pak ostali vjerni moru, ali su ih slike te noći proganjale cijeli život. Neki naši mornari su svoje dojmove prenijeli novinarima onoga doba, pa su tako ostale sačuvane izjave Josipa Desantija, Dragutina Margana, Mate Peršića, Mate Santalese i drugih. Onime što su tada pružili mogli su se ponositi, a jedini znak zahvale (uz neke manje ili veće svote novaca) bila je brončana spomen-medalja koju je svaki mornar Carpathije dobio kao znak zahvale od preživjelih žena 1- razreda s Titanica. Te male medalje sa slikom Carpathije u okruženju ledenih santa s jedne strane, te tekstom zahvale na drugoj strani, jedini su pisani spomen na taj događaj u našoj zemlji. A i oni su postali rijetki. Onih dana stiglo ih je 76 komada u Rijeku, Istru, Hrvatsku. Danas egzistiraju samo još vije sačuvane medalje - jedna se već desetljećima nalazi u Privatnom vlasništvu gospodina Fabia Juričića u Labinu, a druga je nedavno otkrivena i čuva se u gradskom muzeju u Karlovcu. O spomenicima ili bar spomen-pločama ne trebate ni pitati.
Treba li uopće spominjati da je u čast poginulih s Titanica tokom godina u mnogim zemljama postavljen veliki broj spomenika? Treba li spominjati da je i u čast Carpathjie i njene posade također tu i tamo po svijetu postavljen neki spomenik? Spomenike ili spomen-ploče za svoje žrtve s Titanica ili posadu Carpathije imaju Irska, Engleska, Amerika, Kanada, Francuska ali i zemlje poput Švicarske, Mađarske, Bugarske, Italije pa čak i Južnoafričke Republike!?
Evo jedan primjer: Arpad Lengyel, mađarski liječnik na Carpathiji, pokopan je na glavnom groblju u Budimpešti. Njegova nadgrobna ploča sadrži kratak tekst o njegovoj ulozi u katastrofi Titanica. Ništa više, niti manje od toga. Kada sam prije nekoliko godina sudjelovao na godišnjem sastanku titanikologa u Budimpešti, mnogi od sudionika su izrazili želju posjetiti taj grob, iako nije bilo planirano. Kada je nas 30-ak stiglo na grob tamo smo zatekli petoricu danskih turista kojima je pri prolazu istaknuti natpis «Carpathia» i «Titanic» privukao pažnju...
A Hrvatska?
Hrvatska je imala 30 svojih građana na Titanicu, 27 ih je poginulo, od toga njih čak 16 iz okolice Gospića, četvero iz Čazme, trojica iz Siska, trojica iz Kričine kod Bribira. Tu je j0š i 76 hrvatskih mornara na Carpathiji (hrvatske putnike na Carpathiji, kojih je naravno bilo, nisam brojao). Obična matematika nam kaže da je u katastrofi Titanica direktno ili indirektno sudjelovalo preko stotinu Hrvat, ali koga to u ovoj zemlji briga?
Priznajem, možda sam subjektivan jer se tom tematikom bavim već 25 godina ,ali ako 27 hrvatskih žrtava s Titanica i 76 hrvatskih heroja s Carpathije ne zaslužuju pa makar i poneku spomen-ploču u Gospiću, Sisku ili Rijeci, posebice Rijeci, onda je svaka daljnja riječ suvišna. Grobovi preživjelih Jalševca i Lulica nalaze se u blizini Siska i u Perušiću. Osim imena i godišta, na grobu ne postoji nikakva druga informacija, nigdje niti najmanji zapis tko su ti ljudi i da su preživjeli potonuće Titanica. Neke bi druge zemlje to razglasile na sva zvona i isticale to u obliku nekakvih spomen-obilježja. Znam, jer sam vidio.
Sigurno bi strani turisti sa zanimanjem posjetili spomenik negdje u Rijeci, gdje mogu saznati da je iz ovog grada isplovljavao brod-heroj Carpathia i da je velik broj njegovih mornara došao iz ovog grada i regije. No, Rijeka se, kao što sam na početku naveo, uklopila u trend neisticanja svoje povijesne važnosti.
No, nije to nažalost, ili na sreću, sve. Igrom slučaja, u ovom je gradu prije 10 godina pronađen desetljećima izgubljen i zaboravljen spasilački prsluk s Titanica. Sačuvao ga je član posade Carpathije, Josip Car. Nakon što je Carpathia u New Yorku iskrcala preživjele na njenim je palubama ostalo nabacano na stotine prsluka. Nitko ne zna gdje su svi ti prsluci kasnije završili. Jedan prsluk je, međutim, nakon dolaska u Rijeku 6. svibnja 1912. kao suvenir uzeo spomenuti gospodin Car. Dugo ga je držao u privatnom posjedu, sve do 1938. kada je prsluk poklonjen Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, gdje se i danas nalazi. Iz nepoznatih razloga taj je prsluk desetljeća propadao u depou ili u podrumu muzeja, zaboravljen, izgubljen. Sretna je okolnost bila što smo jednom prilikom moj kolega iz Švicarske Giinter Babler i ja u potrazi za informacijama o Carpathiji posjetili Pomorski muzej. Tom nas je prilikom dočekao kustos za pomorstvo u Pomorskom muzeju, gospodin Nikša Mendeš, koji se maglovito sjećao nekakvog prsluka i donio nam ga da ga pregledamo. Sve je ostalo povijest. Gospodin Mendeš je nakon toga prepoznao ogroman značaj predmeta pod inventarskim brojem 92 i pokrenuo stvari s mrtve točke, tako da je taj prsluk restauriran, zaštićen, spašen i danas izložen za javnost. Za to mu i u ime 12 000
stranih entuzijasta i članova mnogih Titanic-društava u svijetu mogu izreći jedno iskreno i veliko - hvala.
Dakle, spasilački prsluk s legendarnog Titanica nalazi se u Rijeci! Riječ je o originalu, bez sumnje. Autentičnost su potvrdili švicarski i njemački eksperti. Nemaju ga niti Liverpool, niti Southampton, niti Belfast - a vjerojatno bi dali sve za taj komad platna i pluta. No mi smo bili komotni i tu vrijednost držali skrivenu od očiju svijeta.

- prsluk.jpg (12.21 KiB) Pogledano 15690 puta
Na tlu Europe,postoji jedan jedini spasilački prsluk s Titanika i to u Rijeci.
Postoje još četiri takva sačuvana prsluka u SAD-u i Kanadi, ali na tlu Europe, taj peti pronađeni, jedan je jedini i on je ovdje - u Rijeci. Istini za volju, za jedan prsluk u Southamptonu se još nagađa je li s Titanica ili nije, ali ima više indicija da je pripadao brodu-blizancu Olympicu. Tako ovaj riječki ostaje jedini siguran u Europi. Znate, živim u Zagrebu pa nemam baš pregled događaja u gradu Rijeci, no neka me netko obavijesti postoji li neki gradski turistički vodič ili katalog ili ikakva informacija iz koje strani turist može saznati što je izloženo u Pomorskom muzeju? Koliko je meni poznato, ne!
Ponavljam opet i uvijek, predugo sam već godina u tome, upoznao sam vodeće svjetske stručnjake, s mnogima od njih sam u stalnom i, što me posebno raduje, prijateljskom kontaktu i redovito razmjenjujemo najnovije informacije. Upoznao sam osobno preživjelu putnicu s Titanica, Millvinu Dean i proveo dva prekrasna dana u njenom društvu. U rukama sam držao mnoge predmete s Titanica ili dijelove broda, originalna pisma putnika i razglednice, razgovarao s rođacima žrtava i preživjelih s Titanica; Zaista sam duboko involviran u sve to i baš zato znam procijeniti koju vrijednost (ne mislim na novčanu, iako je i ona pozamašna) taj spasilački prsluk ima. Tu povijesnu vrijednost Rijeka međutim nigdje ne ističe. Skoro da bih rekao da to krije. Odnos grada prema Carpathiji ostaje kakav je bio - nepromijenjen, a to znači ignorantski. Carpathia je već skoro sto godina nepotopiva riječka sramota.
A bilo bi toliko toga za predstaviti u turističke svrhe -nekadašnje pristanište Carpathije na Orlandovom gatu, spasilački prsluk, slika koju je mornar Josip Car poklonio zavjetnoj kapelici na Trsatu (on doduše na pratećem tekstu tvrdi da je preživio potonuće Titanica, ali je zapravo bio član posade na Carpathiji, op.a.), pa zatim eventualni budući spomenik Carpathiji i njenoj posadi za koji se zalažu Hrvatsko društvo Titanic i Švicarsko društvo Titanic. S tim smo prijedlogom prije dvije godine bili i u gradskom poglavarstvu. Što reći, prijedlog je bio oduševljeno prihvaćen, uvjeravalo nas se kako je to fantastična ideja i da svakako to treba ostvariti, tapšalo nas se po ramenu i obećavalo. I u međuvremenu se nije odmaklo od početka! Rijeka bi zaista mogla razviti svojevrsni Titanic-turizam, kakav već davno imaju Belfast, Southampton, Cobh i Halifax. I nema ničega morbidnoga u tome kao što neki filozofi na Internetu pametuju. Titanic je to što jest i kao takav poznat je širom svijeta i svatko tko može tu povezanost s tim brodom i događajem ističe, ili ako ima što za pokazati, i izlaže. Opet ponavljam, ako se to napravi umjereno i s dužnim poštovanjem koje taj događaj i žrtve zaslužuju.
Kako bi pojačao dojam o opravdanosti sadržaja ovoga teksta, vjerujem da će popis hrvatskih članova posade na Carpathiji biti dostojan podsjetnik na njih bar u ovoj knjizi. Nadam se da će ta imena jednog skorog dana ponosno stajati i na nekom javnom mjestu u Rijeci. Ne zaboravimo, 2012. godine širom svijeta dostojno će se obilježiti stogodišnjica katastrofe Titanica. Imam neka određena saznanja i informacije o planiranim aktivnostima za tu prigodu. Bilo bi predivno kada bi i Rijeka tu stogodišnjicu dostojno obilježila i kada bi 15. travnja 2012. negdje na Rivi, ili Delti ili bilo gdje uz more osvanuo spomenik Carpathiji i njezinoj posadi. Oni to zaslužuju zbog onoga što su učinili tog davnog 15. travnja 1912.
___________________________________________________________
Korišten materijal gosp.Slobodana Novković i kopanje po raznim internet stranicama.
Edit Adamić : stavio novi tekst , slike pustio koje jesu.