Rudolf Strohal- Uz Lujzinsku cestuSELO OREHOVICAPrvo selo, u koje dolazimo, idući iz Sušaka Lujzinskom cestom, jest Orehovica. Ona je udaljena od sušačko-riječkoga mosta po prilici tri kilometra.Ovo se je selo pravo razvilo istom u 19. vijeku.
U popisu pučanstva od g. 1805. navodi se, da je bilo na Orehovici u svemu pet kuća i 27 stanovnika. Kako se vidi, bilo je ovo mjesto već i prije poznato, ali saobraćajne su veze s ostalim svijetom bile u selu Orehovici posve slabe. Najbolja je bila ona cesta ili bolje kolni put, koji je vodio od Karolinške ceste kod Sv. Ane podno trsatskoga brijega do grobničkoga brijega preko Kaline. Odavle je jedan kolni put vodio u selo Pašac, a drugi strmi na Grobnik. Bio je još jedan kolni put, koji je spajao Orehovicu sa Dragom i koji je išao od Orehovice do Drage podno cerničkoga brda. Pored pomenutih putova bila su još dva puta ili bolje staze za pješake, jedan preko Strmice (Strmca) na Trsat, a drugi na Cernik. Svi ti putovi postoje još i danas.
- Orehovica 1919.jpg (266.27 KiB) Pogledano 14462 puta
Uz ove su se putove nanizale u većim ili manjim razmacima kmetske kuće i posjedi. Bila su ondje već u 18. vijeku i dva vlastelinska dvora, jedan podno grobničkoga i cerničkoga brda koji je već g. 1714. pripadao Juliju pl. Benzoniju, te se je to mjesto na Orehovici dugo vremena zvalo "Benzonovo", a drugi podno trsatskoga brda, koji je u 18. vijeku pripadao kapetanu Suppeu.
Prvi je danas vlasništvo Antuna Bačića, industrijalca sa Sušaka, a drugi vlasništvo udove odvjetnika dra.Dragomira Bakarčića Milke, kćerke Dra.Marijana Derenčina. Dr. Dragomir Bakarčić baštinio je ovaj dvorac od svoje majke, koja je bila prvi put udata za unuka pomenutoga kapetana, odvjetnika na Rijeci, a drugi put za trgovca Bakarčića.
Među bregovima s jedne strane grobničkim i cerničkim, a s druge strane trsatskim pukla je plodna dolina, u kojoj se izmjenjuju vinogradi, oranice i livade i koja počinje tako zvanim fratarskim poljem nedaleko Drage, koje polje presijeca željeznička riječko-karlovačka pruga, a završuje kod Rječine, te je na Orehovici presijeca
Lujzinska cesta na onom mjestu, gdje je ta dolina najviša i gdje prelazi Lujzinska cesta sa trsatskoga brijega na grobnički.
Ta je dolina dugačka do 3 kilometra, a široka je do pol kilometra, negdje više negdje manje. U šezdesetim godinama prošloga vijeka kupio je ovdje zemljište bakarski sudac Mužević i podigao ondje lijepu kuću. Danas je to imanje vlasništvo Busettija, te ga drži kolonija bugarska, koja se bavi u prvom redu uzgajanjem povrća, koje šilje ne samo na Sušak, nego idalje, kao u Crikvenicu, Rab i t.d.
Kmetovi i posjedi, koji su bili uz trsatski brijeg, potpadali su pod dominium bakarski, a koji su bili uz grobnički i cernički brijeg, potpadali su pod grobnički dominium. Isto tako potpadali su prvi pod župnu crkvu sv. Jurja na Trsatu, a drugi pod župnu crkvu u sv. Filipa i Jakova na Grobniku. Svi su bili rimokatolici. U 18. vijeku bile su najjače kmetske zadruge Vlašića i Barčića. Svoje su posjede imali sve do Rječine. Vlašići su se već u 18. vijeku podijelili. Od njih je bio Ivan najjači, te je Mihalj Vlašić prodao ugovorom od 10. veljače 1753. komad svoga umejka bratu Ivanu, a Andrija komad vinograda, umejka i kuće ugovorom od 3. veljače 1757. U to vrijeme pada i pritužba Ivana Vlašića na dominalski sud u Grobniku, kojom moli, da mu braća plate odštetu, što je podigao uz Rječinu zid za obranu svoje zemlje i zemlje braće svoje.
Ivan Vlašić s Petrom Barčićem uzeo je ugovorom od 17. prosinca 1771. u najam na pet godina vinograd udove kapetana Ane Marije Suppe, koji je poslije smrti njena supruga jako opustio. Braća Andrija, Petar, Antun i Fran Barčić prodali su 16. ožujka 1800. komad svoje šume na desnoj obali Rječine u tako zvanom Žaklju trsatskomu posjedniku Luki Matkoviću, da ondje sagradi mlin. Luka se je Matković obratio i molbom od 17. kolovoza 1801. na dominium grobnički, da mu dopusti mlin na Rječini podići. On je doista podigao maleni mlin, koji je nekoliko godina dobro radio. Malo iza toga zamolio je također Luka Matešić, da mu se dopusti sagraditi nešto poviše uz lijevu obalu Rječine mlin. I Matešićev mlin bio je isprva malen, nešto veći od Matkovićeva.
G. 1804. gradila se je na Orehovici Lujzinska cesta. Dio Lujzinske ceste od Sušaka do Orehovice gradio se sa najvećim poteškoćama. Valjalo je upravo usjeci cestu u strmi trsatski brijeg. Gotovo nitko nije mogao vjerovati, da bi se onuda, kuda si nije mogla prekrati puta ni najvještija koza, mogla graditi cesta. Pa je ipak upravo majstorski izvedoše tadanji inžiniri.
Na Orehovici prelazi Lujzinska cesta sa trsatskoga na grobnički brijeg. Do Orehovice ide ova cesta povrh Rječine. Sa Lujzinskom je cestom odlanulo selu Orehovici.
- Orehovica 1928.jpg (218.65 KiB) Pogledano 14462 puta
Orehovica je oživjela novim životom. Postala je najobljubljenije izletište Riječana. Na tisuće Riječana polazilo je u Orehovicu, da se nadivi upravo umjetničkom tehničkom remek-djelu ove ceste i da se podjedno okrijepe kapljicom dobrog primorskog vina. Gospoštija grobnička je pretvorila malenu lugarsku kućicu u gostionu i dala ju u zakup. Podno trsatskoga brijega bila je uz Lujzinsku cestu podignuta prizemna gostiona sa krasnim vrtom, kojoj je dugo bio vlasnikom Ivan Jelušić.
Kad je društvo Lujzinske ceste napustilo nakanu, da podigne na Sušaku zgrade za svoju mitnicu, podignu takve zgrade na Orehovici baš na prelazu sa trsatskoga brijega na grobnički. U glavnoj je zgradi bila pisama i stanovi za činovnike. Zemljište je društvo kupilo od Vlašića. Na grobničkom su brijegu bile zgrade, a na trsatskom krasan vrt i vinograd sa lijepim kolosjekom.
Ali Lujzinska je cesta dala pobude, da su se na Orehovici podigla dva velika mlina. Na pobudu Gašpara Matkovića, koji je baštinio od oca maleni mlin u Žaklju, sagradi ondje g. 1841. veliki mlin Tršćanin Ottavio Fontana sa više zgrada. Kasnije je Fontana taj mlin prodao dioničarskom društvu "Stabilimento commerciale di Fiume". Ravnatelj ovoga mlina bio je Iginij Scarpa. G. 1864. izgorio je ovaj mlin. Sad ga je od društva prekupio spomenuti Scarpa i podignuo još ljepši i veći mlin. Međutim je mlin mijenjao razne vlasnike. Na mjestu, gdje je imao Luka Matešić maleni mlin, podignu također njegov sin Antun Matešić oko g. 1840. veliki mlin sa više velikih zgrada. Taj je mlin baštinio sinovac Antunov Valerijan Matešić, veliki hrvatski rodoljub. I taj je mlin izgorio g. 1864., ali ga nije Matešić više podigao, jer su novčane prilike mladoga Matešića jako trgnule u nazadak.
Obadva ta mlina bila su spojena posebnim cestama sa Lujzinskom cestom, prvi ispod Orehovice kod tako zvanoga Orišića, a drugi na Orehovici.
G. 1833. podignuta je bila kraj zgrada glavne mitnice još jedna lijepa velika jednokatna kuća, u kojoj je imao neko vrijeme dućan svakovrsne robe neki Peršić. On je kupio iza zgrada Lujzinske ceste pusto kamenito zemljište, na kojem je uredio lijep vinograd i podigao malu kuću.
Kad je g. 1848. kmetstvo prestalo, posvetilo se mnogo mladih ljudi iz Orehovice pomorstvu, čime su si pribavili veliko životno iskustvo. Mnogi obogativši se u stranom svijetu, otvorili su trgovine na Rijeci. Sirotinja služila je novac u tvornici papira i u mlinovima.
slika iz teme Fotografije i slike osoba, lica prošlosti
Društvo je Lujzinske ceste prozvalo onaj dio Orehovice, gdje je imalo svoje zgrade "Hrast" po velikom hrastu, koji se je nalazio ispred društvenoga vrta. Mjesto "Hrast" govori se još danas "Kod hrasta". Ime "Benzonovo" čuje se u novije vrijeme svemanje.
Vrlo je zanimiv na Orehovici most preko Rječine, koji je podignut na hridinama, gdje se je najviše primakao trsatski brijeg riječkom brijegu Kalvariji, tako da cijeli most izgleda kao da lebdi u zraku, a pod njim provaljuje Rječina kroz veliku kamenitu rupu, koja kamenita rupa (hridina) faktično na ovom mjestu veže trsatski sa riječkim brijegom, i gdje pada voda nekoliko metara duboko. Ovaj se most nalazi na cesti, koja vodi od Lujzinske ceste do dioničarskog mlina. Ovdje je dao mladi Matešić Valerijo učiniti sa strane trsatskoga brijega sprorov (tunel), da će ovdje podići neku tvornicu, dapače prikupio je već i kamen, koji još i danas razbacan ondje leži, ali do tvornice ipak nije došlo, jer nijesu novčane prilike toga dopuštale Matešiću.
slika iz teme Fotografije i slike osoba, lica prošlosti
Budući da se je broj pučanstva znatno umnažao u 19. i početkom 20. vijeka na Orehovici, osnovana bi ondje pučka škola, koju ne polaze samo djeca iz sela Orehovice, nego i djeca iz susjednoga sela Pašca, koje je selo udaljeno od Orehovice po prilici 2 kilometra. Orehovčani govore danas čakavskim narječjem više ekavskoga neko ikavskoga izgovora. Najsličnije je njihovo narječje grobničkomu, samo Orehovčani znatno brže govore nego li Grobničani. Bave se idanas mnogo poljodjelstvom i stočarstvom. Danas hrane ponajviše krave radi mlijeka, koje mogu vrlo dobro unovčiti na Sušaku i na Rijeci.
Prije gradnje Lujzinske ceste do 19. vijeka mnogo su gojili ovce radi vune, iz koje su žene prele i plele zimska odijela. Voća imade svakovrsnoga, kao trešanja, višanja, šljiva, bresaka, jabuka, krušaka, oskorušava i svakovrsnih smokava. Vinova loza također dobro uspijeva na Orehovici. Od drveća imade najviše hrastova. U novije je doba podignuto više ljetnikovaca,tako zvanih "campagna" na Orehovici. Danas mlin u Žaklju ne radi, jer je pripao Italiji, a sa riječke strane nema onamo puta.
Postao/la 
