Riječka secesija

[LPR]

Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture

Između dekorativnoga i utilitarnoga

Rijeka, kao lučki, ali i perspektivni industrijski grad, imala je velike potrebe za utilitarnom arhitekturom. Živ željezničko-brodski promet zahtijevao je velika skladišta (više od pedeset) uz kolodvor i lučke gatove, koje uglavnom gradi mađarska vlast. Gotovo na svim tim građevinama postoje tragovi secesije, kako u organiziranju prostora i oblikovanju volumena, tako i u primjeni najnovijih tehnoloških dostignuća i idejnih načela. Uza sve reminiscencije historicizma, ipak nailazimo i na secesijske dekorativne detalje na pročeljima (markize, nadstrešnice, reljefni vijenci, natprozornici) ili pak u unutrašnjosti (stupovi od lijevanog željeza, rasvjetna tijela) kad god je to moguće

Iako se duh secesije u Europi i nama bliskim zemljama Austro-Ugarske javlja potkraj osmog desetljeća 19. stoljeća, u Rijeku stiže s malim zakašnjenjem. Ima slučajeva nadogradnji, dekoracije pročelja ili manjih secesijskih intervencija već na samom početku stoljeća, ali prvu dosljedniju pojavu sveobuhvatnih secesijskih stilskih obilježja nalazimo u djelima tadašnjega vodećeg riječkog arhitekta Emilija Ambrosinija od 1902. nadalje. Najintenzivnija secesijska gradnja u Rijeci odvija se tijekom prvoga desetljeća 20. stoljeća, sudeći prema količini sačuvanih nacrta u Državnom arhivu Rijeke, da bi tijekom Prvog svjetskog rata, iz razumljivih razloga, gotovo zamrla.

Nakon rata gradnje pojednostavnjenih i retardiranih secesijskih karakteristika predlažu se i realiziraju sve do sredine dvadesetih. Tada se, pod talijanskom upravom, u Rijeci uočava pojava nekog monumentaliziranog historicističkog revivala, osobito na zgradama državne uprave, te na kućama Brune Anghebena s komfornim stanovima za talijanske državne službenike, sukladno tadašnjim političkim interesima. Italija je odbacivanjem internacionalizirane secesije, a oživljavanjem klasicizirajućih elemenata starorimskih uzora, nastojala naglasiti tradicionalnu pripadnost riječkog teritorija talijanskom kulturnom, duhovnom, pa i političkom krugu. Istovremeno s tom pojavom, nakon Prvoga svjetskog rata, zapaža se i uvođenje elemenata art decó, pravocrtne i racionalizirane inačice geometrijske varijante secesije, ali već usporedno s nastankom pročišćene, nove funkcionalne arhitekture protomoderne.

Urbanizam

Bjelodana je činjenica da je većina sadašnjih gradova u središnjoj Europi, pa tako i na našem tlu, oblikovana u osnovnim planskim obrisima i gabaritima tijekom 19. stoljeća, zgušnjavajući interpolacijama urbano tkivo gradova zbog priljeva stanovništva u gradove na prijelazu 19. u 20. stoljeće, dakle, u doba secesije. Novija arhitektura moderne, tražeći za svoje objekte neke nove uvjete — veće površinske i prostorne dimenzije — pripada zapravo periferijskim zonama već definiranih historicističko-secesijskih gradova; kao njihovo proširenje, dodatak starijim, prenapučenim gradskim središtima.

Sličan se scenarij odvijao i u Rijeci početkom 20. stoljeća, u kojoj je 1904. objavljen tekst (a sigurno i za sada još nepronađen plan) gradskog urbanista Paola Grassija, koji se javio na Natječaj o regulaciji Rijeke što ga je nešto ranije potkraj 19. stoljeća, raspisao tadašnji gradonačelnik Giovanni de Ciotta. U tom tekstu Grassi opširno opisuje svoje vizionarske prijedloge povećanja Rijeke probijanjem novih ulica, predlaže formaciju novih gradskih trgova, raspored javnih i kulturnih ustanova, komunalnih zgrada, stambenih naselja, rekreacijskih zona i parkova. Iako je otada prošlo već cijelo stoljeće, mnoga su Grassijeva razmišljanja i zahtjevi i danas posve aktualni ili, bolje rečeno: mnogi su problemi 19. stoljeća u Rijeci ostali do danas neriješeni. Grassijevim planom isparcelirano je gradsko zemljište nešto izvan strogog centra oko Korza te predviđeno za stambenu izgradnju u zonama današnjeg šireg središta, a ondašnjeg udaljenog i pustog predgrađa. Ne treba ni spominjati da su tada to bili kršni, ponegdje poljoprivredom obrađeni, pa i vinogradski tereni, naizgled udaljeni od središta zbog neizgrađenih cesta, bez osnovne infrastrukture. Trebalo je dalekovidnosti i hrabrosti za cjelokupnu viziju o izgradnji takva područja, tim više što je obuhvaćena peterostruko veća površina od tadašnje gradske protežnosti.

Naručitelji

Uz državnu i gradsku vlast (mađarsku, talijansku), kao i poduzetne pojedince: trgovce, industrijalce, posjednike (Schittar, Ružić, Corrosacz, Dubravcich, Minach, Burgstaller, Marač, Bacich), kao naručitelji i investitori novogradnji pojavljuju se i sami arhitekti (Celligoi, Curet, Rubinich, Hering, Ambrosini, Pagan), razne institucije, tvrtke, banke, koji grade svoje poslovne zgrade. Pojavljuju se i društva ili udruge osnovane upravo u svrhu stambene najamne izgradnje (Societá Fizumana per la Costruzione delle Case, Unione Fiumana per Costruzioni, Societá Anonima per Case Economice i dr.).

Graditelji

Arhitekti, odnosno civilni inženjeri i projektanti kojima su riječki naručitelji povjeravali izgradnju zgrada, pokazali su se vrlo spretnima u primjeni svih tadašnjih dostignuća struke i tehnologije pri gradnji i iskorištavanju dragocjenoga gradskog prostora. Bili su školovani u europskim politehničkim i ostalim visokim učilištima (Budimpešta, Graz, München, Beč, Trst, Venecija), odakle su donosili ideje i utjecaje, prerađujući ih prema lokalnom ukusu u posebnu i specifičnu riječku varijantu graditeljstva.

Najistaknutija graditeljska imena gradskoga Tehničkog ureda, kao i samostalnih projektantskih biroa, pojavljuju se kao autori važnih javnih i poslovnih građevina, velikih stambeno-najamnih kuća, kao i onih skromnijih dimenzija i izgleda: Emilio Ambrosini i sin Mario, Venceslao Celligoi i sin Eugenio s Theodorom Träxlerom, Giovanni Rubinich otac i sin, Luigi Luppis, Francesco Mattiassi, Giovanni Maria Curet, Giuseppe Farkas, Arturo Hering, Ugo Pagan, Bruno Slokovich i drugi.

Neki su se od navedenih inženjera ponekad pojavljivali i kao izvođači gradnji koje su sami projektirali, a te su poslove obavljali i za druge. Događalo se i da su se arhitekti privremeno, zbog zahtjevna posla, organizirali kao novo poduzeće za izvođenje radova (Conighi-Curet-Pagan Company osnovano za gradnju velikog Celligoijeva najamnog bloka Casa Rossa od šest kuća spojenih u insulu, a izgrađena za manje od šest mjeseci).

Stilski utjecaji

Početak 20. stoljeća razdoblje je uvođenja novog stila u arhitekturu, pa se istovremeno primjenjuju dotadanji historicistički elementi i miješaju s novim secesijskim. Uz duh bečke florealne stiže i geometrizirana secesijska struja Wagnerove škole, a osjećaju se i utjecaiji talijanskoga florealnog kretanja, kao i posebnog dekorativnog duha folklorne provenijencije mađarskog izvora. Polje stambene izgradnje, napose privatnih vila, dopuštalo je veću slobodu u kombinatorici tih silnica negoli je to bilo moguće pri naručenim monumentalnim gradnjama za potrebe državne ili gradske administracije i uprave, a posebna su estetska pravila primjenjivana pri izgradnji komunalnih i industrijskih građevina. Sva povijesno-politička događanja koja su Rijeku povezala s Budimpeštom, Bečom i Trstom ostvarivala su miteleuropski, kontinentalni ugođaj arhitekture, posve različita karaktera od većine dalmatinskih gradova uz našu obalu.

Objekti državne i gradske vlasti

Intenzivna mađarizacija Rijeke koja se osjeća u samom početku 20. stoljeća, rezultira izgradnjom zamašnih građevina za potrebe boljeg funkcioniranja državnog aparata. Novu, impozantnu Sudbenu palaču (1904-06) s ponešto secesijskih elemenata gradi arhitekt Gyözö Czigler, profesor na Politehnici u Budimpešti. Ista, skromna stroga secesijska dekoracija fasade primjenjuje se na zgradama dviju novih komunalnih vojarni, koje, za narasle vojne potrebe, gradi dobro uhodano zagrebačko građevinsko poduzeće Emil Eisneri i Adolf Ehrlich (1909-11). Kako su vojska, financije, porezi, posebno školstvo i željezničko-lučki promet, bila područja od posebna interesa za Mađare, oni često iz Budimpešte šalju arhitekte ili gotove projekte, čiju realizaciju provode Riječani (npr. Rubinich, Luppis, često i sami školovani u Budimpešti) ili njihova građevinska poduzeća. Projektantski biro Karolya Kocha proširuje vojarnu mađarske financijske policije (1913-16) dodavši joj vrlo strm šatorasti krov neuobičajen za ovo podneblje. Jednako strano doimlje se i glomazna upravna zgrada mađarskih državnih željeznica Sandora Mezeya (1911-12) ili Kraljevskoga šumarskog ureda Lóranda Kismartyja Lechnera (1910-12). Riječki inženjer Luigi Luppis preuređuje (1914) dio stare komunalne vojarne za potrebe srednje škole (Istituto Tecnico), nakon što je izgradio nove talijanske osnovne škole, Gelsi (1905-07) i Kozala (1907-11). Poznati budimpeštanski projektantski par Sandor Baumgarten i Zsigmond Herczegh dao je rješenje za mađarsku Višu trgovačku školu (1908), dok drugi par, Gyula Svab i Robert K. Kertesz, projektiraju dječji vrtić i osnovnu školu Toretta (Turnić, 1912-16). Škola je zanimljiva zbog ugaonog zaobljenja s ulaznim holom te krovnim ravnim terasama, odnosno petom fasadom namjesto krova, te je nagovještaj nove arhitekture moderne.

Objekti stanovanja i rekreacije

Zbog forsiranja razvoja Rijeke kao glavne mađarske luke, povećanja protoka ljudi i robno-novčanog prometa, razvoja unosne industrije (papira, torpeda, prerade šećera, rafinerije nafte, itd.) početkom 20. stoljeća dolazi od velikog priljeva i fluktuacije ljudi. Grad se širi izgradnjom novih stambenih četvrti (Belveder, Torretta, Škurinje, Centocelle) uz novoprobijene ulice (Via della Salute, Potok, Via Valscuringa) na dotada neizgrađenim krševitim obroncima okolnih brežuljaka (Kozala, Trsat). U središtu grada niču velike stambene, najamne četvero- ili peterokatnice, postavljene u nizu ili u blokovima, a na novoosvojenim terenima malo izvan središta grade se samostojeće obiteljske kuće i vile utopljene u zelenilo vrtova i parkova. Tipična stambena kuća predviđena za boljestojeće građanstvo razvija se iz historicističke, kako po vanjskom plaštu, tako i po tlocrtnoj dispoziciji. Iako u nekim manjim stambenim objektima (Villa Klein, Villa Rosenthal), već je vrlo rano prihvaćen sasvim slobodan tlocrt s prostorijama funkcionalno raspoređenim oko jedne centralne, nerijetko povezane s vanjskim slobodnim prostorom, ipak je većina tlocrta hodničkoga tipa s reprezentativnim sobnim prostorijama okrenutim uličnom, dekoriranom pročelju, dok je gospodarski dio stana okrenut neukrašenoj dvorišnoj fasadi. U izgradnji sudjeluju odlično organizirani građevinski poduzetnici, često i sami arhitekti, kao i vrsni obrtnici i majstori, rabeći trajne i kvalitetne građevne materijale (mramor, fasadnu opeku, lijevano željezo, pjeskareno i kristalno staklo).

Posebno su učestali detalj riječkih pročelja vertikalno šipkama međusobno povezani balkoni s ogradom od lijevanoga željeza, ali i, za ovo podneblje netipični, ugaoni ili pročelni erkeri.

Treba naglasiti plansku izgradnju stambenih radničkih naselja ekonomične gradnje malih prizemnica s komadićem vrta (naselje Centocelle) ili jeftine dvokatnice galerijskoga tipa (naselja Torretta, Krnjevo), maksimalno prilagođene dnevnoj insolaciji, a podizanih u blizini industrijskih kompleksa.

Za putnike i prolaznike kroz Rijeku građeni su novi hoteli, od kojih treba posebno izdvojiti neke. Emilio Ambrosini podiže luksuzni hotel Royal (1906-07) u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina, kako bi se tom najamninom iz građevine izvlačila što veća dobit. Pročelje je skladno ukrašeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, grožđe) i mnoštvom balkona te nizom potkrovnih lođa. Drugi hotel koji zaslužuje pozornost građen je (1906) iz sasvim drugih razloga. Nešto je ranije projektiran (1904) i smješten na zapadnoj periferiji grada, nedaleko kolodvora, uz samu obalu. To je golem, 160 m dug Hotel emigranata, podignut mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, suvremeno opremljen ventilacijom i električnom rasvjetom. Tih je godina svakodnevno ovamo pristizala rijeka emigranata iz centralnoeuropskih zemalja čekajući u karanteni dokumente za odlazak u Ameriku. Konstrukcija je zgrade od armiranog betona, velikih prozorskih otvora, minimalne dekoracije i neskrivenih konstrukcijskih elemenata na pročelju.

Na istočnoj, sušačkoj strani gradske obale, na strmim stijenama smiono je izgrađen hotel Jadran (1914), gotovo zanemarive geometrijske dekoracije, velikih prozorskih otvora i osunčanih balkona, sa stubištem koje vodi ravno u more. Ta je zgrada već navijestila nastupajuću arhitekturu moderne.

Rekreacija vezana uz sunce i more uvjetuje prije Prvoga svjetskog rata izgradnju drvenih sojeničkih kupališta i objekata veslačkih klubova, smještenih na vanjskoj strani velikog lukobrana.

Za duhovnu rekreaciju i masovnu zabavu grade se objekti kulture, isprva kao improvizirana (pokretna) kina, varijetei i kazališta. No, posebno mjesto zauzima zgrada Teatro Fenice, koju projektiraju Theodor Träxler i Eugenio Celligoi (1911-14). Iako mnogo ambicioznije zamišljena negoli je nakon višegodišnjih peripetija i izgrađena, izravno prenoseći utjecaje Wagnerova kazališta u Bayreuthu, Teatro Fenice iznimno je zahtjevna konstruktivna vrijednost zahvaljujući postavljanju goleme kinodvorane (s 1450 sjedala) bez potpornih stupova na okvirnu armiranobetonsku konstrukciju (patent G. A. Wayssa) s vutama donjeg varijetea. Uvedene su i tehničke novosti, primjerice prvi u nas sustav cugova za upravljanje scenom, sustav ventilacije s ovlaživanjem zraka te ugradnja aparata za umjetnu kišu na stropu pozornice.

Sakralni objekti

Izgradnja crkvenih objekata secesijskih stilskih odrednica vrlo su rijetka i u Europi, a kamoli u nas. No, od tri riječka sakralna objekta građena na početku 20. stoljeća jedan je bio projektiran u najboljem vagnerovskom stilu, mladog arhitekta Theodora Träxela i Eugenija Celligoia (1913-14). Bio je to projekt benediktinskoga samostana sa ženskim odgojnim zavodom, školom i kupolastom crkvom Sv. Jurja, koji, zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata, ali i preambicioznosti, nije bio u cijelosti realiziran prema planu.

Komunalni i objekti zdravstva i socijalne skrbi

Gradska uprava Rijeke osobito se brinula za javnu gradsku arhitekturu, koju su projektirali stručnjaci izvrsno uređena i opremljena gradskog Tehničkog ureda. Oni su razradili projekt nove Klaonice (1901), a Carlo Pergoli je (1904) dizajnirao pročelja od cigle s bijelim kamenim detaljima, sa željeznim ukrasima. Posebnosti ove zgrade ostakljene su zidne površine pomoću ugrađenih poligonalnih staklenih prizmi (luxfer) i nosiva konstrukcija građena od armiranog betona (sustav Monier), koji u Rijeku donosi primjenu najsuvremenije armiranobetonske konstrukcije desetak godina prije nego na Teatru Fenice. Poznata Perretova stambena zgrada u pariškoj Rue Franklin projektirana je 1903. i izvedena godinu poslije, dakle samo tri godine prije riječke klaonice.

Carlo Pergoli istodobno projektira i Novu ribarnicu (1904), ali se gradnja izvodi tek deset godina kasnije (1913-16), uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanička bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor.

Zbog nagla porasta broja gradskih stanovnika i fluktuacije ljudi uopće, ukazala se povećana potreba za novim bolnicama i ubožnicama. Čak su dvije izgrađene donatorskim novce, a jedan je sanatorij podignut udruženim privatnim kapitalom. Nova komunalna i zarazna bolnica, nažalost, nikad nisu izgrađene, iako su vrlo ambiciozno i moderno zacrtane (Francesco Mattiassi), a nedostaju Rijeci još i danas. Izvedbeni natječajni rad za ubožnicu braće Branchetta (1904-06) dobio je graditelj Giulio Salvador iz gradskog Tehničkog ureda, a projekt je razradio Carlo Pergoli u svom poznatom stilu fasadne opeke i bijelih klesanaca uz primjenu rustične kamene baze, staklenih Falconierovih prizmi i ukrasnim detaljima kovanoga željeza, uz možda najstariju (1903) primjenu armiranobetonske stropne konstrukcije na hrvatskom teritoriju. U projektima objekata zdravstva najbolje se uočava modernitet i zahtjevi novog stoljeća za više zraka i svjetlosti afirmirajući ideje moderniteta u osvitu novog doba.

Industrijski objekti

Rijeka, kao lučki, ali i perspektivni industrijski grad, imala je velike potrebe za utilitarnom arhitekturom i najrazličitijim konstrukcijama kao što su električne centrale, plinare, brodogradilišta ili industrijski pogoni za proizvodnju torpeda, strojeva te posebno u prerađivačkoj industriji uvoznih sirovina (ulja, šećera, riže, duhana, nafte). Živ željezničko-brodski promet zahtijevao je velika skladišta (više od pedeset) uz kolodvor i lučke gatove, koje uglavnom gradi mađarska vlast. Gotovo na svim tim građevinama postoje tragovi secesije, kako u organiziranju prostora i oblikovanju volumena, tako i u primjeni najnovijih tehnoloških dostignuća i idejnih načela. Uza sve reminiscencije historicizma, ipak nailazimo i na secesijske dekorativne detalje na pročeljima (markize, nadstrešnice, reljefni vijenci, natprozornici) ili pak u unutrašnjosti (stupovi od lijevanog željeza, rasvjetna tijela) kad god je to moguće.

Secesija, kako ona florealno-vegetabilnih, tako i ona geometrijskih ornamenata, ostavila je u graditeljstvu Rijeke mnogobrojne duboke tragove na građevinama svih vrsta, funkcija i veličina. Zapaženo je rano prihvaćanje tehničkih noviteta i materijala, napose u komunalnim građevinama, s primjenom najnovijih graditeljskih principa predviđenih jasnim Građevinskim pravilnikom, koji se strogo poštivao i primjenjivao. Arhitekti, odnosno graditelji i građevinski poduzetnici školovali su se u bližim većim gradovima Austro-Ugarske, prenoseći često znanje i poslove na sinove. Naručitelji su osim države i gradske uprave bogati građani, kapitalisti, obogaćeni poslovima u pomorstvu, industriji, trgovini i bankarstvu ili viši činovnici. Zacrtano plansko proširenje grada u Tehničkom se uredu poštuje i provodi dosljedno podizanjem cijelih četvrti, uličnih sklopova i stambenih naselja, bilježeći najbrže i najopsežnije povećanje grada Rijeke u njezinoj povijesti.

(Daina Glavočić, by Matica hrvatska)

Eto, pa sad možete uz nešto više detalja gledati slike pojedinih objekata!

[luka lik]

Secesija (od njem. Sezession) ili Art Nouveau (francuski: nova umjetnost) je stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam zadnjih desetljeća 19. stoljeća (francuski: fin-de-siècle – stil 1900.). Inspiriran prirodom, u arhitekturu, primijenjenu umjetnost, slikarstvo i kiparstvo unosi elegantnu profinjenost zakrivljenih i ornamentalnost plošnih linija (likovna umjetnost). On je želio "uljepšati industrijsku proizvodnju, spojiti umjetnost i obrt, ukrasiti bezlične fasade zgrada …"

U pojedinim zemljama secesija se različito nazivala: u Francuskoj i Belgiji Art Nouveau, u Njemačkoj se zove Jugendstil, u Italiji Floreale ili Liberty (nazvan po londonskom dućanu koji je prodavao modernu dizajnerski robu proisteklu iz pokreta "Arts and Crafts"), u Velikoj Britaniji Modern Style, u Španjolskoj Modernismo, u Belgiji stil Coup de fuet ili Velde stil, u SAD-u je nastala kasnija inačica - Art Deco, a kod nas je poznatija pod Austrijskim nazivom – "Secesija" (Sezession).

transadria01.jpg (166.85 KiB) Pogledano 5123 puta

Zgrada Transadrije

[Adamić]

Slijedi zanimljiv tekst prepisan iz knjige Arhitektura secesije u Rijeci da bi dobili jasniju sliku o predivnoj riječkoj secesiji.

Daina Glavoćić

STAMBENA ARHITEKTURA

VIŠESTAMBENE NAJAMNE ZGRADE

Opće karakteristike

Pojava secesijskih obilježja na prijelazu stoljeća u stambenoj arhitekturi Rijeke dešavala se postupno na pojedinim stambenim objektima, u svojoj biti još uvijek shvaćenim i građenim na stari, historicistički način 19. st. Nova secesijska strujanja vidljiva su tek u skromnim secesijskim dekoracijama. Na uobičajenom tipu građanske kuće promijenjena je samo "gornja odjeća", tj. na korpus starog volumena priljepljen je novi, formalno drugačiji dekor, odabiran često prema potrebama ili naručiteljevim željama, kataloški naručivan iz najbližih većih gradova Austrije ili Italije (dvokatna uglovnica s trgovinama na Korzu i ulazom na Gnambovoj 1, bivša kuća Whitehead na Jadranskom trgu 4, kuće Zmajić u Splitskoj 2 i Rubelli -Smoquina, Titov trg 10). Riječki Tehnički ured objavljuje Građevinski pravilnik1 kojim je točno određeno kako se mora graditi: minimalne visine i površine prostorija, širine stubišta, balkona, erkera i drugih istaka, uz zahtjev poštivanja higijenskih propisa i pridržavanja pricipa o svjetlosti i zraku. Posebne su komisije tijekom gradnje pratile sve zacrtane odredbe i korigirale propuste, te je i to pridonijelo ujednačenosti stambeno-najamne izgradnje Rijeke početka 20. stoljeća.

Tlocrtni raspored prostora unutar zgrada, uopće se nije promijenio s obzirom na historicističke stambene gradnje osim što se, zbog ekonomiziranja gradskim prostorom, površine stanova na katu smanjuju. Stambenonajamne kuće su i dalje simetrično komponirane sa centralno postavljenim portalom i stubištem koje vodi do, najčešće, dva stana na katu (tzv. "dvopreg"). Tlocrti su pretežno pravokutni, bipolarni (stambeni - gospodarski dio), sa sobama orijentiranim na glavnu fasadu prema ulici tj. prema moru, u koje se ulazi iz uzdužnog, posred stana protegnutog (mračnog) hodnika. Ponegdje, kod kuća u nizu ograničene dužine, dolazi do tlocrtnog povećanja nadogradnjom dvorišnih krila i njihovim usijecanjem u dvorište, pa dvoprežni stanovi dobivaju L tlocrt.

Gospodarske prostorije su okrenute sporednoj, unutarnjoj, dvorišnoj (uglavnom sjevernoj) fasadi koja se nikad ne dekorira. Gospodarske prostorije, osim kuhinje, uključuju kupaonicu, posebni WC i skoro obvezatan "kamarin" (=sobica, ostava odn. "Rumpelkammer"). U raskošnijim stanovima projektiran je uz kuhinju te služi za smještaj kućne pomoćnice. Kupaonica s WC-om je u gradu gotovo svugdje prisutna već od početka stoljeća, osim u kućama nižeg standarda, jeftine, ekenomične gradnje za potrebe radničkog smještaja u nekim manje reprezentativnim gradskim ulicama (Vodovodna, Rendićeva) ili novim udaljenim radničkim naseljima.

Visina stambene najamne kuće je najčešće četiri do pet katova, tek ponegdje i šest do sedam, te je u nekima predviđeno i ugrađeno dizalo kućeMilcenich-Cerniak, Baccich, Sambalino-Plöch). Nerijetko se i pot-krovni tavanski prostor povisuje kako bi se pretvorio u korisni stambeni, pa se pred rat, kao novum, uvode i mansardni stanovi kuće Chiopris, Zängerle-Wolf, Dubravcich) čiji su uvučeni krovni prozori, često, s ulice neuočljivi.

Promjenama u vremenu i načinu života, piano nobile gubi svoju funkciju, naglašen izgled i važnost na pročelju, a pojedinačni katovi su umnoženi, izjednačenih vrijednost po visini i tretmanu na fasadi. No, da bi se stambeni dio ipak na neki način odvojio od prizemnog (poslovnog) prostora, secesija uvodi polukat - mezzanin koji je, na poslovnim zdanjima s velikim trgovinama, visok i ostakljen (na Korzu nekadašnje trgovineMarač, Tiring i Linden, Hotel Royal i kino Corso, te kuća Tagini u Starčevićevoj). U stambenim kućama može biti i nešto niži (visoko prizemlje) s manje vrijednim stanovima, ili pak sa stanom i ponekom poslovnom prostorijom (kancelarija, ordinacija) vlasnika zgrade.

Budući da je teren, na kojem se grad u doba secesije širi, vrlo strm i stjenovit, nove ceste su probijane u vidu vijugavih kosina koje su uz jedan rub imale strmu padinu, a uz drugu strmi uspon terena, dakle oba neprikladna za gradnju. Upravo iz ove nepogodnosti proizlazi posebnost riječkih secesijskih kuća, jer je njihovo temeljenje poprilično ispod uličnog nivoa, s odmakom od po nekoliko metara od ruba ceste i njenog podziđa, što zahtijeva izgradnju prilaznih mostića, pa je u-laz u kuću nerijetko u nivou drugog ili trećeg kata (kuće Giordani, Srića, Slavich). Ti su mostići riječki specifikum koji je dodatno obogatio rješenja prilaznih okućnica tamo gdje nije bilo prostora za manji ograđeni parkić uz pločnik (kućaZängerle-Wolf). Neke su pak, stambene kuće podizane na rastućoj strmini uz zasječenu cestu, pa su im temelji postavljeni ponad čvrstog potpornog zida, na visoki "pijedestal", ostajući gotovo neprimjetne za prolaznike (kuće Benco u Trinajstićevoj i Valencich u Ticijanovoj).

Generalno uzevši, za secesijska pročelja u Rijeci treba reći da su dugo zadržala historicističke elemente dekoracije, a često i generalni raspored horizontalne i vertikalne podjele. Zidovi kuća obrađeni su najrazli-čitijim kombinacijama grube i glatke žbuke i fasadne opeke, vertikalnih triglifnih trakastih ili kružnih elementa, s pilastrima po cijeloj visini kuće, podprozornim parapetima, itd. Pretežno je fasadni arhitektonski ures koncipiran tako da pridonosi vertikalizmu, kao jednom od općih htijenja prisutnih u arhitekturi secesije. Horizontalna podjela fasade: baza - katovi - potkrovni pojas, najčešće je plošno izvedena manje istaknutim reljefnim vijencima, linerano, grafijama ili polikromnim keramičkim pločicama. Baza kuća je prilično visoka, često uključujući mezzanin i prvi kat, naglašena horizontalnom vrpčastom rustikom. U historicizmu važan element - potkrovni vijenac - plastično snažno naglašen reljefima, secesija svodi na plitki vrpčasti element ili grafički ukras, ponekad freskom oslikan potkrovni friz, ponekad friz keramičkih pločica (,kućeHering-Szeckely, Wozelka-Schvtarz, Frank-Kiss).

Krovni rubovi dvojako su tretirani: nastavljaju histroicističku tradiciju širokih krovnih pokrova poduprtih drvenim stupićima na konzolama kao kontinentalni import (vila Corossacz, vila Cosulich na Pećinama) ili pak negiraju i skrivaju kosinu krova ugaonim, vertikalno izdignutim polukružnim atikama koje su oivičene kamenim stupićima sferi-čnih vrhova (kuće Schittar, Marceglia-Krainz, "radnička" kuća br. 5 u ul. Senjskih uskoka, 1).



erkeri i balkoni

secesija balkoni 1.jpg (153.64 KiB) Pogledano 5122 puta

secesija balkoni 2.jpg (69.9 KiB) Pogledano 5122 puta

Posebna tema riječke secesije su erkeri i balkoni. Obje varijante podjednako obilato koriste isti arhitekti, možda prema želji naručitelja. Ponekad se dešavalo da na erkerima zapne građevna dozvola, zbog navodne neprimjerenosti podneblju i tradiciji. No, činjenica je, da su se erkeri, nad često glomaznim konzolama, podizali kao kutni elementi za otupljenje uglova ili kao bočni veretikalni istaci radi razgibavanja fasadne plohe, a ujedno i za proširenje unutarnjeg prostora (kuće Fabich, Mattiassi, Dubravcich). Ponegdje erker izrasta već iz temelja kuće (neizvedena/fewctf Hering), a uglavnom krasi ugao i bočne rubove reprezentativnog trokatnog polja pročelja [Palazzo Baccich, kuće Mattiassi, Kucich, Fabich). Ponegdje je erker kombiniran s bočnim balkonima [kuća Plöch-Sambalino), frontalnim (kuća sjedišta "Unione"-&, stambena kuća u Potpinjolu 33) ili balkonom na samom vrhu [ug/ovni-ca Dubravcich, Cucich, kuća Braun-Bird).

Balkoni su prisutni na velikoj većini kuća najčešće u centralnoj osi nad portalom i bočno po svim katovima, oživljujući fasadu svojevrsnom linearnom dekorativnom igrom. Ponegdje su uglovi balkonskih ograda po vertikali povezani metalnim šipkama sugerirajući time oblik erkera, a istovremeno negirajući njegov volumen [kućeHering-Szeckely i kuća B u Laginjinoj, te kuća Dumicich u M. Albaharija). Zapažena je gotovo redovita ugradnja fiksnog, često minuciozno ukrašenog, metalnog mehanizma za tende na izvlačenje, zbog zaštite od jakog ljetnog sunca. Raznolike, bogato dekorirane željezne balkonske ograde govore o visokoj razini obrtničkog umijeća majstora kovača i ljevača, a dizajn vrlo uspjelih secesijskih uzoraka od vijugavo vegetabilnih do strogo geometrijskih, svjedoči o maštovitosti autora [kućeRubelli-Smoquina, Schittar, Fabich, Meroi). Vrlo rijetko secesijske kuće imaju pune kamene balkonske ograde [kućaMattiassi-Kino Cor-so, kuća Meroi, kuća u Zagrebačkoj 6), ali zato mnoge imaju tipično secesijske balkone u kombinaciji kamenih četvrtastih stubića za učvršćenje željezne ograde [kuće Kozulich, Baccich, Gairard). Prozorski otvori postupno gube istaknute historicističke profilacije okvira i sve se više utapaju u pročelnu ravan, pretvarajući se u jednostavni urez u glatkom zidu [kuće Shittar iMarceg/ia), s nešto reljefne dekoracije unutar gornjeg lučnog ukrasa ili potprozornom parapetu. Tipično secesijski kružni ili lunarno oblikovan prozor u Rijeci je prilično rijedak [kućaMilcenich-Cemiak, Hotel Royal, Ružićevakuća u Stros-smayerovoj 14 na Sušaku). Prozorski otvori se proširuju u trodijelne, povećavaju nadsvijetlom, izdužuju i ostakljuju slijedeći zahtjev vremena za više osunčanosti i zdravije stanovanje, prekrivajući ponekad gotovo cijeli raspoloživ zid [kuće Milcenich-Cerniak, Tagini, Braun-Bird,).

Često se secesija raskošno očitovala na samom portalu stambenih kuća uspjelim elegantnim kompozicijama gornjeg dijela vratnica (ostakljenog raznobojnim staklom sa željeznom rešetkom) i donjeg drvenog, vješto izrezbarenog asimetričnim reljefima. Nad visokim vratima gotovo obavezno je zastakljen nadvratnik ("Oberlicht") većih di menzija, kojim se u vežu propušta dodatna, prijeko potrebna svjetlost. Uz bogato reljefno (florealno) dekorirane drvene vratnice (vilaCorossacz, kuće Braun-Birb u Verdijevoj 19 ili Whitehead Jadranski trg 4), nailazimo i na metalne ukrašene portale (kuća Fabich ili kuća B, Laginjina 6).

Sve su veže većih najamnih građanskih kuća slično rješene po shemi: ulazni dio - atrij u širini portala (bočno ukrašen štukaturama do pod visok strop), zatim nekoliko stepenica vodi na povišenje-podest, slijedi - stubište koje se na tom podestu uzdiže za gornje katove i spušta za donje ili za dvorište. Na podestu, na korijenu rukohvata, u većim zgradama obvezatno je postavljen reprezentativni željezni kandelabr na kojem je bilo stakleno balonsko sjenilo rasvjete. Rukohvati većinom ponavljaju uzorak balkonskih ograda, pridonoseći ljepoti i skladu kamenog stubišta. Treba naglasiti dizajnom i bojom usklađenu, kvalitetnu građevinsku keramiku: podne i zidne glazirane pločice, tipično secesijskih uzoraka što domaćih proizvođača, što iz importa (naročito u kućama koje je gradila stambena zadruga Unione Cooperativa Fiumana-U.C.F.).


Veža kuće za U.C.F.

Pojedine stambene višekatnice, naročito u elitnijim četvrtima (Potok, Belveder), koje projektiraju dobri arhitekti bilo za sebe (Ambrosini, Rubinich, Farkas) ili za velike investitore stambenih zadruga (U.C.F.) vrlo su reprezentativno i solidno građene što se ne ogleda samo u komfornim stanovima velikih prostorija i kvadratura s biranim pogledom i insolacijom, već i u trajnim građevnim materijalima, njihovoj kvalitetnoj obradi i odabiru. Takve zgrade bi mogle stajati u bilo kojem srednjoeuropskom središtu, ne samo početkom stoljeća, već i danas.






Slijedi nastavak o tipologiji, naručiteiljima i graditeljima i onda smo najkraće što smo mogli zaokružili riječku secesiju.

[Adamić]

Tipologija

Riječka stambena arhitektura secesije naslijedila je osnovne tipove stambene gradnje prethodnog historicističkog, tj. neostilskog razdoblja uz nužne preinake. Grade se, kao i ranije, individualne, obiteljske kuće (prizemnice ili višekatnice, samostalne s vrtom ili u nizu uz nove stambene zone periferije Kalvarije, Kozale, Škurinja, Plasa) i rezi-dencijalne vile (s parkom u elitnim stambenim zonama ili bližoj periferiji). No ponajviše, u proširenju centra grada, niču mnogobrojne velike gradnje kao na primjer:

višestambene građanske najamne kuće projektirane kao
samostalne višekatnice (s četiri valorizirane fasade i parkom ili dvorištem: kuće Celligoi u Tizianovoj, kuća Scrobogna u Laginjinoj, poslovno-stambena za Mađarsku državnu željeznicu)
u nizu (obično s jednom, uličnom valoriziranom fasadom, ali ponekad i s dvije, ako je zadnja u nizu: kuće Giordani, kuća A za U.C.F. i višekatnice na terenu Minach)
uglovnice (s dvije ili tri valorizirane fasade: kuća Hering u Uljarskoj, Dubravcich, Gairard, Steinmann ili Mattiassi u Supilovoj 11)
višestambene ekonomične najamne kuće (radničke) projektirane kao
kuće u nizu (galerijskog tipa: kućePagan\Francovich u Rendićevoj, kuća Leard u Albaharijevoj ili zrcalne kuće Mizzan & Co. u ulici 1. maja i Ticijanovoj, kuće Rusich u Vodovodnoj)
naselje samostojećih višekatnica (Krnjevo, Toretta)
naselje prizemnica: samostalnih, dvojnih ili objekata u nizu (Mihačeva draga, Centocelle)

Naručitelji

Naručitelji gradnji stambene arhitekture u doba secesije bili su pojedinačni i grupni, prihvatili su nekoliko tipova najamnih objekata koji se međusobno razlikuju veličinom, izgledom, čak smještajem. Naručitelji su obično bogati veleposjednici (Minach, Dubravcich, Jugo, Fa-bich, Ploch), pojedinci (trgovci, poduzetnici, industrijalci, arhitekti), poduzeća i novoosnovana anonimna društva ili zadruge za izgradnju kuća, a neke od njih su:
Unione Cooperativa Fiumana (per costruzione delle case)
Societa Operaia Fiumana Impresa Fiumana per costruzioni Societa in azioni
Ente Autonomo Case Economiche e Popolari (gdje participira i gradska štedionica - Cassa di Risparmio, osnovana 1859.)
Consorzio per le costruzioni di case (osnovan 1910.)
Societa per la costruzione delle case economiche Societa anonima per la costruzione di quartieripopolari (osnovana 1911.)

"Unione" S.A. Fiumana per costruzione (osnovana 1919.)
Istituto Nazionaleper le Case degli Impiegati dello Stato (I.N. C.I.S.).

Iako nazivi nekih udruga navode na zaključak da je riječ o "radničkim" kućama, one su zapravo gradile komforne najamne stanove za boljestojeći i srednji građanski sloj: državno ili gradsko činovništvo, službenike raznih banaka, prosperitetnih poduzeća, male kapitaliste itd., te se ta zdanja bitno razlikuju od "ekonomičnih" (radničkih) kuća.

Uz već spomenuta investicijska udruženja, koja su osnovana samo u cilju izgradnje, prodaje i održavanja iznajmljenih stanova, najamne su kuće podizale i gradske ili državne institucije radi smještaja svojih uposlenika, ali i radi stjecanja profita od iznajmljivanja stanova ili (prizemnih) poslovnih prostora2.

Važno je naglasiti da se najraniji primjeri novog, još neprihvaćenog i kritiziranog secesijskog stila, pojavljuju u Rijeci upravo u stambenoj arhitekturi, ali na manjim objektima privatnih naručitelja, pojedinaca (Corossacz, Schittar, Milcenich-Cerniak, Klein) koji prema svojem ukusu i željama naručuju slobodnije projekte i, srazmjerno osobnoj hrabrosti, relativno rano prihvaćaju suvremena, novatorska secesijska rješenja.

Višestambene najamne zgrade smještene uz veće prometnice građene su kao samostojeći blokovi ili nizovi višekatnica, s poslovnim prostorom (obično trgovinom) u prizemlju i na mezzaninu. Ponekad su uključivale i poslovni ili stambeni prostor samog investitora. Ako je kuća bila podignuta u stambenoj zoni grada, služila je isključivo za stjecanje profita. Stoga je takva zgrada bila vrlo racionalno projektirana, uz maksimalno korištenje zemljišne čestice skupog gradskog prostora.

Graditelji

Arhitekti, tj. civilni inženjeri i projektanti kojima su riječki naručitelji stanogradnje povjeravali izgradnju svojih najamnih kuća, pokazali su se vrlo spretnima u korištenju svih tadašnjih dostignuća struke i tehnologije pri gradnji i iskorištenju dragocjenog gradskog prostora. Bili su školovani u raznim europskim politehničkim i drugim visokim učilištima (Budimpešta, Graz, Miinchen, Beč, Trst, Venecija) odakle su donosili ideje i utjecaje, prerađujući ih prema lokalnom ukusu u posebnu i specifičnu riječku varijantu graditeljstva. U doba secesije u Rijeci se, uz duh bečke florealne i geometrizirane secesijske struje Wagnerove škole, osjećaju utjecaji i talijanskog florealnog kretanja, kao i posebne dekorativne volje mađarskog duha. Polje stambene izgradnje dozvoljavalo je veće slobode u kombinatorici ovih silnica nego li je to bilo moguće pri naručenim gradnjama za potrebe državne ili gradske administracije i uprave. Najistaknutija graditeljska imena gradskog Tehničkog ureda, kao i samostalnih projektantskih biroa, pojavljuju se kao autori velikih stambeno-najamnih kuća kao i onih, skromnijih dimenzija i izgleda: Emilio Ambrosini i sin Mario, Vence-slao Celligoi i sin Eugenio s Theodorom Traxlerom, Giovanni Rubi-nich otac i sin, Luigi Luppis, Francesco Mattiassi, Giovanni Maria Curet, Giuseppe Farkas, Arturo Hering, Ugo Pagan, Bruno Slocovich i drugi.

Neki od navedenih inženjera su se ponekad pojavljivali i kao izvođači radova koje su sami projektirali, a znali su te poslove obavljati i za druge. Ponekad je bilo slučajeva da su se privremeno, zbog zahtije-vnog posla, organizirali kao novo poduzeće za izvođenje radova (gradnja velikog najamnog bloka Časa Rossa).

Stambena najamna gradnja po gradskim zonama

Secesijska se izgradnja Rijeke može promatrati po zonama - četvrtima gdje su gušće grupirane secesijske novogradnje. Zapažamo da su pojedini arhitekti svoje građevine koncentrirali u nekim dijelovima grada, odnosno podigli po nekoliko kuća na istom terenu, često jednu za sebe, a ostale za druge investitore: G. M. Curet na Fijumari, Pagan na Brajdi oko stare komunalne kasarne (ex teren Jugo), Farkas- Hering oko kazališta i na Belvederu, Mattiassi u centru i oko Školjića, Celligoi na Belvederu i Škurinjama, dok najbolji - Ambrosini i Rubinich -podižu objekte po cijelom gradu, od najstrožeg središta do periferije, kako za privatne naručitelje, tako i za velike stambene zadruge.




Stavljajte što više opisa uz sliku ako možete da ljudi mogu lakše prepoznati i saznati nešto o tim zgradama. Ja znam o ovim zgradama dovoljno ali ne vjerujem da će gosti znati nešto njima. i napiši nešto o secesiji da ljudi znaju šta je to...

[nikola]

Secesija (Art Nouveau, Jugendstil) krajem 19.st nastaje kao pravac u arhitekturi, a ponajviše kao bunt mladih umjetnika prema tadašnjoj bezličnoj državnoj arhitekturi.



Secesijom se zgrade žele "oživjeti" biljnim ornamentima, valovitim linijama i asimetrijom.
Kod nas najveće znaćenje ima bečka škola na čelu s Ottom Wagnerom. Ponajviše primjeraka pronalazimo u: Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu i Istri...

Tršćanski arhitekt sa adresom u Rijeci,Emilio Ambrosini podiže luksuzni hotel Royal (1906-07) u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina, kako bi se tom najamninom iz građevine izvlačila što veća dobit. Pročelje je skladno ukrašeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, grožđe) i mnoštvom balkona te nizom potkrovnih lođa.
Prizemlje i mezzanin za epohu karaterističnom otvorenom željeznom konstrukcijom s velikim ostakljenim površinama i danas plijeni pažnju prolaznicima i dobro je da je renovirana i očuvana.



Danas je zgrada centar Primorsko-Goranske županije i tu stoluje župan, a sa strane Korza ulazi se u robnu kuću Karolina riječka.



I još malo oarhitektu, koji se rodio u Trstu.
Iako radi u duhu kasnog historicizma, prihvaća secesijske stilske odrednice na početku 20. stoljeća.
Tako je napravio Zmajić Palace (raskrižje Splitske i Adamićeve u centru Rijeka) i kuću u današnjoj Studentskoj ulici.
Najznačajnija dva djela u Rijeci su mu kuća Rauschel - Hotel Royal (9 Korzo/10 Adamićeva, 1906) i Hotel Bristol (Krešimirova 12, 1908-09), gdje ostavlja otisak Otta Wagnera i njegove bečke škole.
Godine 1909, Ambrosini dokazao svoju urbanističku sposobnosti projektiranjem apartmanskog naselja Sambalino-Plöch na Potoku.
Iako je umro u Beču, sahranjen je na Trsatskom groblju.
__________________________________________________
I za kraj, na općoj godišnjoj skupštini Reseau Art Nouveau Networka (RANN) u Bruxellesu, Rijeka je kao prvi hrvatski grad primljena u članstvo ove međunarodne mreže koja okuplja gradove bogatog secesijskog naslijeđa.
Secesija je izuzetno atraktivno naslijeđe, a jedna od ideja gradskih vlasti je da se i u Rijeci uvede turistička ruta koja bi zainteresirane goste vodila po najznačajnijim gradskim secesijskim lokacijama.
Rijeka je među vodećim gradovima u smislu, dokumentacije i valorizacije secesijske građe, no pred njom je velik posao u pogledu zaštite, konzervacije i prezentacije secesijsko-graditeljske baštine.
Na generalnoj skupštini uz Rijeku su se kandidirali Palermo, Budimpešta, Varese, Beč i Lodz, a Rijeka je jednoglasno podržana.
Podršku inicijativi za pridruživanjem međunarodnoj mreži secesijskih gradova Rijeci su dali Primorsko-goranska županija i Ministarstvo kulture.
Izvor: Hrvatska turistička zajednica

[Adamić]

Idemo dalje

Kuća Schittar

Stambeno-poslovna kuća Schittar izgrađena je tada po vrlo modernom projektu iz 1904. Emilija Ambrosinija. U prizemlju kuće je predviđen trgovački prostor, u gornja tri kata stambeni, a poslovni u najzanimljivijoj krovnoj etaži, potpuno ostakljenom prostoru, između dvaju ugaonih mansardnih krila povezanih balkonom cijelom dužinom pročelja. Ostakljenje je dopuštalo fotografu Jelussichu divan studio s prirodnim osvjetljenjem, a mansardne su partije uz pravi liberty dekor nadvisivala lučna secesijska atička čela. Cijeli je taj krovni dio bio vizualno odvojen maštovitom, vijugavom balkonskom ogradom na metalnim konzolama, nad gusto lisnatim, plitkim reljefnim frizom. Polje predviđeno za reklamni natpis posred pročelja djelovalo je zaista mitteleuropski. Naknadnim redukcijama projekta i adaptacijama gornjeg dijela zgrade (zazidavanjem ostakljenja) bitno su umanjeni dometi modernizma ove prvorazredne secesijske kuće na prvoklasnoj poziciji u gradu.

kuaschittar1904emilijam.jpg (299.72 KiB) Pogledano 4986 puta

Kuća Milcenich - Cerniak

Odmah zatim, 1905, reagira vlasnik susjedne uske kuće Milcenich-Cerniak, na čijem pročelju Ambrosini uvodi moderne široke prozorske otvore u visini cijele etaže, florealni i lisnati dekor, kružni prozor, koji, tako tipičan za bečku secesiju, u Rijeci gotovo da ne egzistira, osim još na reprezentativnim objektima istog autora - vili Corossaczx Hotelu Royal.



Kuća Linden

Uska stambeno- poslovna kuća. Na ovoj kući očituje se Art Deco (sredina trećeg desetljeća, dekorativna umjetnost)

kualindenprojektskica.jpg (247.04 KiB) Pogledano 4902 puta

Kuća Linden ,projekt

kuć alinden 1928 korzo29cor.jpg (239.99 KiB) Pogledano 4902 puta

Kuća Linden (1928, Korzo 29 - Corso Vittorio Emanuelle II)

Ja volim uvijek što detaljnije prikazivat stvari pa evo jedno kazalo da ljudi bolje shvate gdje su te zgrade i koje su te zgrade uopće.

korzo zgrade.jpg (309.47 KiB) Pogledano 4986 puta

Kako i vidimo Kuća Schittar je nedavno obnovljena. Fasade u ovom dijelu Korza možemo reći da su lijepo obnovljene iako do par godina unatrag to nije bio slučaj. Ipak se je nešto pokrenulo po tom pitanju.

[baka]

"Tipična stambena kuća predviđena za boljestojeće građanstvo razvija se iz historicističke, kako po vanjskom plaštu, tako i po tlocrtnoj dispoziciji. Iako u nekim manjim stambenim objektima (Villa Klein, Villa Rosenthal), već je vrlo rano prihvaćen sasvim slobodan tlocrt s prostorijama funkcionalno raspoređenim oko jedne centralne, nerijetko povezane s vanjskim slobodnim ...."


Dobila sam upit iz "dalekog svijeta" od pra,pra... za villu Klein, kako sada izgleda i ustvari gdje se nalazi u današnjoj Rijeci.
Možda netko zna?

[nikola]

Villu Klein? Naći ćemo...

[gost]

Postoji li kakva prijašnja adresa ville Klein?

[gost]

ville klein nema na netu. ima samo villa kleiner u M. dragi

[Adamić]

Da li je to riječ možda o ovoj vili iz Opatije ?

http://moja.opatija.net/ville.asp?id=93

ili je riječ o srušenoj vili Klein u Laginjinovoj ulici?

[nikola]

Iako u nekim manjim stambenim objektima (Villa Klein, Villa Rosenthal), ...

Adamiću ova u Opatiji mi baš ne djeluje manjim stambenim objektom
Bi`će da je ona u Laginjinoj.

[gost]

koja je to zgrada srušena u Laginjinoj?

[Adamić]

Trenutak sad ću je staviti.
Baš sam neki dan švrljao ovuda i dobro sve analizirao.

[Adamić]

Villa Klein

Vila Klein je bila smještena uz vilu Corossacz (glazbena škola I.M. Ronjgov ).

Davide A. Klein prema projektu Francesca Mattiassija 1903.godine podiže dvokatnu vilu Klein.

No sad slijedi malo zanimljivosti uz tu građevinu. Naime vila Klein nikad nije ni bila ostvarena prema zamišljenom projektu. Prema gradskim spisima iz onog doba vila će biti udaljena 4 metra od vile Corossacz, 9.75 metara od kuće Giordani i 4 m od via della Salute (današnja Laginjina ulica).

Da ne bi nešto krivo prenio donosim isječak iz knjige "Arhitektura secesije u Rijeci"

Taj projekt odlikuje poprilično nelogičan raspored prostorija, s čak dvama stubištima u unutrašnjosti te fasadnim platnom s hipertrofiranim erkerima, tornjićima i dekorativnim elementima. Na prvi pogled dopadljiv, ali previše nečitak projekt nikada nije bio ni izveden. Naime prema podacima iz arhivskih dokumenata10 u kolovozu 1903. podnesen je zahtjev za povećanje korpusa zgrade za pola metra u smjeru sjever-jug, što će, kako se navodi u spisima, izazvati promjenu rasporeda prostorija. Nadalje, otkriće projekta dogradnje terase i dvaju balkona na drugom i trećem katu vile Vittorija Meichsnera u ViaBuonarroti 3 iz 1917, čiji je autor arhitekt Giovanni Rubinich, navelo nas je da pokušamo pronaći taj objekt na terenu. Kako je vila Klein uništena, a vilaMeichsner locirana na istome mjestu, logična je pretpostavka da vila Klein nije izvedena po projektu iz travnja 1903, već je, nakon proširenja i promjene rasporeda prostorija, potpuno promijenjen njezin izgled što pokazuje Rubi-nichev projekt iz 1917. godine. Tu tezu potvrđuje i snimak ulice reproduciran na razglednici iz toga vremena koji pokazuje dio sjevernog pročelja vile, a također i situacijski plan ing. Emilija Ambrosinija iz 1911. godine" na kojem je ucrtan novi tlocrt vile.

Vila Klein.jpg (249.25 KiB) Pogledano 5281 puta

Vila Klein , prva kuća lijevo.

laginjina.jpg (213.14 KiB) Pogledano 5281 puta

Sad je na tom mjestu ex YU arhitektura tj.zgrada..

Vila koja je bila reprezentativno zdanje uništena je u bombardiranju za vrijeme drugog svjetskog rata. Dobro su nas "saveznici" izrokali po cijelom gradu . Kreteni, nemam druge riječi.