Sve je ovo još dosta neistraženo oko ljevaonice, povijest tvornice , godine se baš ne poklapaju kod svih pa treba uzeti s rezervom, biografiju osnivača nemamo, pa je ova tema na forumu dostupna svima da se uključe. No evo što znamo.
Eto kad daš ljudima oružje u ruke. Netko kaže , njega trreba ubit jer ima tvornicu...
Trebalo je to sve normalnim putem sudit. Ne protjerivat , pljačkat...zato sad još po Rijeci imamo prazne ili zauzete stanove koji nemaju još čisto vlasništvo.
Tragične sudbine i ubijanje radnikaNakon jugoslavenskog ulaska u Rijeku, OZNA- jugoslavenska tajna policija počela je s uhićenjima i ubojstvima. Malo se o tome zna. Vrti se brojka od
300 do 680 prema nekim tal.izvorima te je uslijedlilo masovno iseljavanje Fiumana.
Nevio Skull je nestao i 29.05.1945. isplivao sa metkom u potiljku kod zadnjeg mosta na Rječini.
Nevio Skull rođen je 23.12.1903. - Rijeka, umro 3-4.5.1945. (42)
Trojice lidera riječke Autonomne stranke su ubijeni od strane pripadnika OZNA-e u operacijama čišćenja grada od političkih protivnika novog režima.
Doktor *Mario Blasich zadavljen je u krevetu u kojem je bio godinama paraliziran, Giuseppe Sincich ubijen je pištoljem a Skull je pronađen nakon dvadesetak dana na ušću Rječine.
* U noći s 3. na 4. ubijen je (zadavljen) u vlastitom stanu dr. Mario Blasich, liječnik i političar, vođa Autonomne stranke u Rijeci. Sedmorica obučenih u partizanske uniforme upala su u stan te zaključali članove obitelji u kupaonicu, a nakon ubojstva pretražili su stan i otuđili i odnijeli stvari u vrijednosti 30.000 lira. Iste noći uhapšen je i strijeljan Giuseppe Sincich, bivši član Ustavotvorne skupštine i gradonačelnik Rijeke. Uhapšen je i strijeljan Giovanni Stercich,
Rikard Benčić (1920.-1944.)Od strane fašista, tj. Nijemaca ubijen je i Rikard Benčić zaposlenik Matea Skulla , tvornice na Potoku po kojoj je kasnije nazvan . O Rikardu Benčiću se malo znalo, iako su tvornice, nogometni klubovi nose ili noslili ime po njemu. Tek u novije vrijeme, otkrivanje povijesti, znamo nešto više o njemu.
Rikard Benčić- Bio je Riječanin, antifašist, ilegalac koji je ustrijeljen kod Roča u Istri u kolovozu 1944., samo mjesec dana nakon što je pred SS policijom iz Rijeke pobjegao prema Učki, može se pročitati u knjizi Giacoma Scottija i Luciana Giuricina o bataljonu Pino Budicin. Imao je tada samo 24 godine. Rikard Benčić, tvornica motorne opreme i ljevaonica, koja je djelovala 1948–2005. u Rijeci. Bila je jedan od baštinika duge tradicije riječke industrije i ljevarstva. Ime je dobila po partizanskom borcu i predratnom radniku u radionici Matea Skulla, brodokovaču Rikardu Benčiću, ubijenom 1944.
Zna se npr. da je s kolegom po radnom mjestu Flegom, s vremenom nažalost zagubljenog imena, distribuirao 1942. godine uneseni propagandni antirežimski materijal, omogućujući radnicima u krugu pogona da ga kriomice čitaju. To se uglavnom odnosilo na sušačka novinska izdanja Crveni vjesnik (glasilo Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatskog primorja, od trećeg broja preimenovano u Primorski vjesnik), dvojezični list Sloboda – La Liberta itd.
Benčić je potkraj 1942. promijenio radnu sredinu, zaposlio se kao kvalificirani brodokovač u poduzeću Mateo Skull. Tu je nastavio održavati veze s antifašističkim pokretom, a po kapitulaciji fašističke Italije, krajem 1943. godine, primljen je u organizaciju SKOJ, što će reći u mlade snage tadašnje komunističke stranke, koja je predvodila oružani otpor hitlerovskim jedinicama. Početkom 1944. postao je organizacijski prvo ime jedne takve skojevske grupe, što na neprijateljskoj strani nije ostalo neprimijećeno. Fašisti su ga krenuli tražiti, on se uspješno sklanja kod prijatelja na Sušak, ali mreža SS policije oko njega postajala je korak po korak sve gušća, pa zaključujući kako je rizik prešao crtu prihvatljivoga, Benčić kriomice napušta grad i 7. srpnja stiže u redove antifašističkih boraca „u šumi“.
Nakon što se mladi Riječanin Rikard Benčić zaposlio 1941. u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte, postao je dijelom jedne od nekoliko antifašističkih grupa što su djelovale u tom proizvodnom pogonu na Mlaki. Ilegalnog borbenog iskustva nije im nedostajalo, u što se vrlo brzo uvjerio i novopridošli radnik.Raspoređen je u Prvu riječku četu Drugog bataljona, u odred Učka. Mladi su Riječani dotad bili raspoređivani po različitim jedinicama, a Benčić je stigao upravo da se nađe na popisu boraca prve jedinice Narodnooslobodilačke vojske koja je osnovana da primi mlade Riječane. Prva riječka četa osnovana je 4. lipnja 1944. godine, a njeni su zapovjednici bili Franjo Šajina i Giovanni Poscani, dok je Benčiću pripala dužnost političkog delegata. Zbog stalnih dolazaka novih mladih ljudi iz grada, ubrzo je osnovana i Druga riječka četa, a obje su imale po šezdesetak boraca.
Vatreno krštenje je nova jedinica imala 21. srpnja pored Račićkog brijega kod Roča, gdje je napala neprijatelja koji se vraćao kamionima iz sela Orlići, u kojemu je zapalio jednu kuću. Žestoka vatra na njega otvorena je iz teških mitraljeza i drugog oružja, druga strana odgovorila je automatskim oružjem i bacačima. Partizanski mitraljezi u nekom su trenutku bitke iz tehničkog razloga otkazali, pa je sve okončalo naprijateljskim bijegom prema Cerovlju. Neprijatelj je imao sedam mrtvih i ranjenih, a na partizanskoj strani poginuo je zapovjednik Riječke čete.
Benčić je u akcijama poput tih dobrovoljac, ističe se borbenošću i odlučnošću. To će potrajati do 11. kolovoza 1944. godine, kada bude, zajedno s grupom suboraca, krenuo na kurs političkog usavršavanja koji se trebao održati u Humu kod Roča. Kobnom se pokazala njemačka zasjeda na putu za Hum, Benčić je u njoj pao smrtno pogođen mitraljeskim rafalom.
IzvorDa, dam uvid kako je to izgledalo i okupatorske strane.
09.09.1944. Zapovjedništvo njemačke policije u Rijeci zapovijedilo strijeljanje, trojice uhićenika: Remigia Picovicha, Leopolda Pezmana i Lodovica Matesicha. Osuđeni su zbog konspiracije protiv državnih vlasti zbog počinjanja, djelujući samostalno ili u zajedništvu, u Kvarnerskoj provinciji ili u susjednim krajevima tijekom razdoblja od siječnja do kolovoza 1944. Streljanje je obavljeno na groblju Kozala.
Izvor: Amleto Balarini, Mihael Sobolevski - Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), str.132