Drugi kriterij: konstrukcija Riječka je luka bila područje prvih primjena novih materijala i konstrukcija, posebno armiranog betona, što možemo, jednako kao i u svijetu pratiti kroz četiri razvojne faze.
Prva faza: zajednička primjena željeza i betona (1881 –1893) Prve zajedničke primjene željeza i betona u svijetu se javljaju sredinom 19. stoljeća, a odnose se na stropove s betoniranim plitkim svodovima u izgubljenoj oplati iz čeličnog lima između željeznih I – nosača. Godine 1845 konstruirao je inženjer
William Fairbairn 8 u Manchesteru osmokatnu rafineriju gdje je primijenio ovaj
---------------------------------------------------------------------------------------
7 FAIRBAIRN, sir William (Kelso 1789 – Manchester 1874), inženjer, pionir Industrijske revolucije i promotor suradnje znanosti i industrije. Rođen kao sin škotskog farmera, s vrlo malo formalnog obrazovanja entuzijastički je studirao znanost kao samouk. Nakon preseljenja u Englesku radi kao šegrt graditelja mlinova i mlinskih strojeva. U Londonu i Manchesteru postaje izumitelj i konstruktor raznih strojeva u industriji, između ostalog za vodenice i tvornice pamuka. Zahvaljujući njegovim izumima Manchester postaje glavni industrijski centar. Izgradio je prvi parobrod željeznog trupa Lord Dundas. Surađivao je s Robertom Stephensom u mostogradnji, gdje uvodi čelične cijevi kao konstruktivni element. sistem, patentiran 1844 godine. U riječkoj je luci prva zgrada s ovakvom konstrukcijom bilo Lučko skladište 4, projektirano 1881, a sagrađeno 1882 na Molu Zichy (danas De Franceschijev gat). Vjerojatni projektant ovog kao i ostala tri skladišta na gatu bio je arhitekt
Mate Glavan 9 . Sva su skladišta bila gotovo identična, a jedino je Skladište 4 imalo u cijelom svom gabaritu podrum. Strop između podruma i prizemlja izveden je ugradbom nove konstrukcije koja je osiguravala nosivost od 1200 kg/m2. Na nacrtima je potpisan inženjer
F. Stepsky.
Isti je sistem primijenjen na još tri skladišta čija je gradnja uslijedila: br. 5-7, koja su između 1881 i 1884 sagrađena na Obali Stefania (danas Bečko pristanište). Projektanti ovih skladišta bili su inženjeri Tehničkog ureda pomorskog gubernija
F. Stepsky, Mihaly Schreiber i Francesco Placsek. Inženjer Stepsky jedino je ime koje se pojavljuje kod svih građevina pa je utemeljeno povezati ga s izvedbom ove konstrukcije, ali točnih podataka o tome za sada nema.
Do danas nije ostalo sačuvano niti jedno od ovih skladišta. Godine 1894 požar je uništio skladišta 5 i 6 pa su zamijenjena novima, skladište 4 kao i sva ostala skladišta na gatu stradalo je u bombardiranju krajem Drugog svjetskog rata, a skladište 7 održalo se najduže, sve do 1961 kada je cijeli niz srušen i na tom mjestu podignuta sadašnja zgrada koja nosi br. 7. Kako nije prethodno istraženo o kakvim je zgradama riječ tom je prilikom uklonjen i jedini preostali primjer ove konstrukcije. Sve četiri zgrade najranije su i, prema dosadašnjim istraživanjima, jedine građevine u Hrvatskoj na kojima je bio primijenjen ovaj sistem.
U sljedećim gradnjama sistem se više nije primijenjivao. Godine 1888 prema projektu Ferenca Pfaffa izgrađena su Skladišta 14 i 15 u drugom redu Obale Ferenc Salvator (danas Budimpeštansko pristanište) kao i Skladišta 8 i 11 u korijenu gata Rudolf (danas Orlandov gat), u čeličnoj konstrukciji, potonja dijelom i u drvenoj.
---------------------------------------------------------------------
9 GLAVAN, Mate (Sušak 1836 – Sušak 1914), školovan na Jochanneumu u Grazu, arhitekt i graditelj niza industrijskih, javnih i stambenih zgrada, između ostalog Rafinerije na Mlaki, lučkih skladišta, Tvornice kože, Hotela Kontinental, Hrvatske čitaonice na Trsatu, Pučke škole na Brajdici.
Druga faza: armiranobetonski stropovi (1893 – 1906)Slijedeća značajna promjena u primjeni armiranog betona dogodila se 1878 kada je francuski izumitelj
Joseph Monier 10 patentirao armiranobetonske grede i stropove. Bio mu je to sedmi, ujedno i posljednji patent vezan uz armirani beton, koji je naišao na vrlo široku primjenu. Po cijelom svijetu osnovana su brojna poduzeća koja su imala licencu za primjenu i kontrolu ovog sistema. Više nije bila riječ o zajedničkoj primjeni željeza i betona već o betonu ojačanom armaturom, dakle pravom armiranom betonu. Na nosivu konstrukciju od lijevanoželjeznih ili čeličnih stupova polagani su čelični I – profili između kojih su betonirani tanki (5 cm) svodovi od armiranog betona. Na svodove je lijevan beton s dodatkom šljake – zgure (šljakobeton), zatim obični beton i kao završni sloj valjani cement, a čelik, svodove i nasip povezivao je armiranobetonski umetak uz I – profil, tzv. Monierov klin.
U riječkoj luci ovaj je sistem primijenjen prvi puta 1893 godine kada se istovremeno grade tri zgrade – Skladišta 9 i 10 na čeonom dijelu gata Rudolf i Skladište 12 u prvom redu obale Ferencz Salvator, sva prema projektu
Luigija Lajosa Burgstallera. Sistem je u luci nakon toga primijenjen još tri puta. Godine 1894 na mjestu skladišta 5 i 6 izgorjelih u požaru
Luigi Burgstaller i Vjenceslav Celligoi projektiraju nove građevine s ovakvim stropovima, a Celligoi je isto ponovio 1897 na skladištu 13 izgrađenom u produžetku skladišta 12.
Od šest skladišta s ovom konstrukcijom dva (9 i 10) su stradala u bombardiranju krajem Drugog svjetskog rata, dva (5 i 6) su srušena zbog modernizacije luke i na njihovom je mjestu izgrađeno današnje skladište 7, a dva su preostala (12 i 13).
Premda je Monierov sistem imao široku primjenu i u zapadnoeuropskim se zemljama primijenjivao prije nego kod nas, mnoge takve građevine su srušene, a u nekim zemljama primjena je znatno kasnila. Primjer za to je Australija, gdje su prve ovakve građevine zabilježene tek iz 1897, to jest izgrađene su iza našeg Skladišta 13, predviđenog za rušenje .
11-------------------------------------------------------------------------------------
10 MONIER, Joseph (Saint-Quentin de Poterie 1823 – Paris 1906), genijalni izumitelj armiranog betona koji je između 1867 i 1878 registrirao sedam glavnih patenata za korištenje novog materijala u hortikulturi, mostogradnji, arhitekturi, primjenjivanih po cijelom svijetu. Dio patenata je prodao a dio izgubio, da bi 1906 umro u najvećem siromaštvu.
11 MONASH, John: Engineering enterprise prior to WW1 – Introduction of Monier to Victoria, Australia. http//home.vicnet.net.au/~aholgate/jm/mainpages/monier.html.
Treća faza: kuće – eksperimenti (1906 – 1909)Kraj 19. stoljeća označio je ujedno i kraj 50-godišnjeg razdoblja otkrivanja, ispitivanja i definiranja armiranog betona. Teorijska ispitivanja, prije svega
Wayssa, Bauschingera, Contamina, Bordenava, Hennebiguea, Edmonda Coigneta i De Tedescoa definitivno su između 1880 i 1900 godine utvrdila svojstva novog materijala i teoretske osnove za statičke proračune. Još 1895
François Hennebique izveo je u Tourcoingu Mlin Karla VI čija je nosiva konstrukcija bila od armiranog betona, a 1897
Anatol de Baudot u tehničkoj suradnji s
Contaminom izveo je crkvu Sv. Ivana na Montmartreu u Parizu, cijelu u armiranom betonu .
12 Prvi standardi cementa doneseni su 1900 i od tada započinje gradnja zgrada iz armiranog betona prema statičkim proračunima, koja ujedno predstavlja treću fazu razvoja – gradnju kuća-eksperimenata. Karakterizira je određena nekritičnost u primjeni, gotovo idealiziranje novog materijala za kojeg se smatralo da može u svim elementima zamijeniti do tada primijenjivane tradicionalne materijale. Zgrade se grade kompletno u armiranom betonu, koji se koristi za sve – stupove, grede, stropove, stubišta, zidove. Vanjski zidovi tretirani su isto kao unutarnji, imaju istu debljinu, tj. vrlo su tanki što se ubrzo pokazalo kao veliki problem zbog loših toplinskih svojstava armiranog betona. Faza gradnje ovakvih zgrada trajala je stoga vrlo kratko i one su iznimno rijetke. U Rijeci i Hrvatskoj, prema za sada dostupnim podacima, postoje dvije ovakve zgrade, Lučko skladište XIV (17) i Hotel Emigranata autora
Szilarda Zielinskog, rađen istovremeno, prema sistemu Hennebique.
Monumentalno skladište 17, najveća i najmasivnija građevina u riječkoj luci, nastaje 1906 prema projektu
Ferenca Pfaffa, glavnog inženjera Mađarskih državnih željeznica, projektanta niza kolodvorskih i željezničkih zgrada u Monarhiji .
13 Riječ je o Pfaffovu avangardnom projektu kojim ovaj potvrđeni historicist po prvi puta progovara drugim stilskim izrazom i primijenjuje tad novi materijal.
-------------------------------------------------------------------
12 VARALDO, Giuseppe, ZUCOTTTI, Gian Pio, Armirani beton, Enciklopedija moderne arhitekture, Građevinska knjiga, Beograd 1970, str. 35, 36.
13 PFAF, Ferenc (Mohač 1851 – Budimpešta 1913), mađarski arhitekt, studirao na Umjetničkoj akademiji u Budimpešti. Osim nekoliko izložbenih paviljona kao arhitekt direkcije Mađarskih državnih željeznica (MÁV) projektirao je velik dio kolodvorskih zgrada: Rijeka (1890), Zagreb (1891-92), Bratislava, Pečuh, Szegedin, Temišvar, Arad, Cegléd, Debrecen i dr. Karakteristika kolodvora u hrvatskoj horizontalna je izdužena kompozicija s naglašenim središnjim bočnim rirzalitima i neoklasičkim elementima, osobito na središnjem dijelu. Uz kolodvor, u Rijeci je projektirao i druge zgrade za željeznicu: skladišta, upravnu zgradu željezničkih skladišta, stambene zgrade za činovnike MÁV-a.
Ovo četverostruko skladište impozantnih dimenzija: 50m široko, 100m dugo, smješteno je na trećem, gatu Marie Valerie (danas Visinov gat) kao jedina, slobodnostojeća građevina. Ima podrum, visoko prizemlje i tri kata, što čini površinu od brutto 25 000 m2, netto 21 324 m2. Podrumski i prizemni dio odijeljeni su na istočni i zapadni tj. dva izdužena skladišna prostora u središtu kojih su dva željeznička kolosijeka koji završavaju na čelu gata, dok gornje tri etaže zauzimaju cijeli tlocrtni gabarit. Nakon izvedbe deset skladišta koja su imala željezno-betonske i armiranobetonske stropove, ovo je prva zgrada izvedena potpuno u armiranom betonu. Skeletna konstrukcija rađena po sistemu
Coignet – De Tedesco 14 sastavljena je od kvadratnih stupova (promjenjivog presjeka po etažama) i kvadratičnih greda položenih u oba smjera, nad kojima su armiranobetonski stropovi. Dio stropa između četiri susjedna stupa umetanjem sekundarnih greda s vutama izveden je kao kazetirani strop. Svi pregradni i obodni zidovi također su iz armiranog betona. Zgrada je izvedena prema proračunu konstrukcije
Kálmána Balogha, a izvelo ju je poduzeće
Grünwald Testvérek iz Budimpešte, koje je izradilo i izvedbenu dokumentaciju
15. U doba izgradnje imala je najveću nosivost etaža od 1500 kg/m2, što je značilo poboljšanje za 300 kg/m2 u odnosu na do tada izgrađena skladišta u luci.
Četvrta faza: armiranobetonske zgrade s obodnim zidovima od opeke (1909 - )Ubrzo nakon izgradnje prvih zgrada iz armiranog betona uočeni su nedostaci novog materijala, prije svega njegova loša svojstva kao toplinskog izolatora. Napušta se izvedba vanjskih zidova iz armiranog betona, pogotovo tankih armiranobetonskih stijena koje su imali ulogu curtain-walla, to jest ispune između armiranobetonskog skeleta. Tradicionalni materijal – opeka, vraća se kao najbolji i najsigurniji odabir za vanjski zid. Četvrta faza predstavlja u stvari usavršavanje treće, ali i način na koji gradimo danas, s tim što su prve građevine nastale u ovoj fazi u građevinskom smislu kvalitetnije od današnjih: vanjski su zidovi tretirani tradicionalno, imaju debljinu od 65 do 45 cm, što je znatno iznad današnjih standarda. Najranije građevine ovakvog tipa u riječkoj su luci također izvedene vrlo rano. Riječ je o ranije spomenutom
kompleksu skladišta 18 –22 (Metropolis) na Praškom pristaništu. Izvedbu su na osnovi nadmetanja dobili različiti ponuđači, ujedno i projektanti izvedbenog projekta:
Vjenceslav i Eugenio Celligoi i Theodor Träxler 16 iz Rijeke i Beča za skladište 19,
Aladar Vladimir Baranyaj i Slavko Benedik iz Zagreba za Skladište 18,
Ignac Bereny iz Budimpešte za skladišta 20 i 21 i Otto Prister iz Beča za skladište 22. Tijekom gradnje donosi se odluka o povezivanju pet isprva odvojenih zgrada. Ignac Bereny 1914. spaja sjeverni niz, a dr. Bela Enyedi iste godine projektira šest zatvorenih mostova – pasaža kojima su spojena skladišta prvog i drugog niza. Isti je inženjer ujedno i autor statike za cijeli kompleks rađen također prema sistemu Coignet – De Tedesco.
---------------------------------------------------------------------------------
14 COIGNET, Edmond (Ville-d’ Avray 1851 – Hauts-de-Seine 1915), DE TEDESCO, Napoleon (Pais 1848 – Paris 1922), francuski inženjeri koji su usavršili i razvili patente za armirani beton Josepha Moniera i postavili teorijske osnove za statički proračun. Od 1890 koriste armirani beton u niskogradnji za akvedukte, mostove i tunele, a kasnije i u visokogradnji.
15 U Rijeci je isto poduzeće neposredno prije izvelo konstrukciju zgrade Ubožnice braće Branchetta – današnji Medicinski fakultet.
16 CELLIGOI, Vjenceslav Bonaventura (Dobrota 1873 – Rijeka 1916), jedan je od najvećih riječkih arhitekata i graditelja svih vremena. Od brojnih stambenih, javnih i sakralnih građevina ističu se višestambene Kuća Celligoi, Crvena kuća, Gilić, Vuolo i Colele, Franck-Kiss te vile Celligoi, Voloschin, Nadory. Projektant je potkove na groblju Kozala. Njegov sin CELLIGOI, Eugenio (Rijeka 1883 – Santos, Brazil 1974), te poslovni partner , učenik Otta Wagnera, TRÄXLER, Theodor (Horn, Austrija 1881 - ?) u zajednički osnovanom poduzeću ostvarili su značajne projekte javne namjene za Rijeku – Teatro Fenice i Benediktinski samostan na Podmurvicama. PALINIĆ, Nana, Arhitektura secesije u Rijeci, katalog izložbe, Rijeka 1997-98, str. 522-524.ZaključakPovijesna riječka luka predstavlja europski, internacionalni projekt kojeg su projektirali i realizirali vrhunski stručnjaci svoga vremena. Njena je arhitektura korespondirala s tada dominantnim stilovima – historicizmom, secesijom i modernom, građevinama drugih namjena koje se tada grade, ali i onima u drugim europskim i svjetskim lukama.
Jedine građevine kakve postoje samo u Rijeci i predstavljaju jedine pomorske lučke građevine nekog stila ikad izgrađene i ispunjavaju kriterij rijetkosti jesu Skladišta 18-22 na Praškom pristaništu, te su prema tome najvrijednije građevine u luci i predstavljaju internacionalni unikum. Cijelo područje povijesne riječke luke predstavlja vrijednost u nacionalnim okvirima kao područje prvih primjena armiranog betona, na kojem se kroz četiri faze prati razvoj ove konstrukcije. Prema kriteriju konstrukcije, tehnologije i tipologije nacionalni unikum predstavlja Skladište 4 na kojem je prva zajednička primjena željeza i betona, Skladišta 12 i 13 kao jedine preostale građevine iz 19 st. s armiranobetonskim Monierovim stropovima, Skladište 17 kao jedna od dviju najranijih građevina rađenih u armiranom betonu, te
Skladišta 18-22 na Praškom pristaništu kao jedinstvena tipologija.
Regionalnu i lokalnu vrijednost imaju ostale povijesne građevine, posebno
Skladišta 18 – 22 kao najkvalitetnija gradnja u građevinskom smislu (kombinacija materijala i nosivosti konstrukcije)
te najveći sklop građevina ikad izgrađen u gradu i regiji.Usporedimo li arhitekturu riječke luke s ostalim europskim lukama, primjerice s Trstom, vidimo da je Rijeka vremenski bila u odnosu na ovaj grad u višegodišnjem zaostatku - 16 godina kasnije dobila je željeznicu, 16 godina kasnije izgrađeno je prvo trajno lučko skladište. Primjena armiranog betona, pogotovu kasnijih faza, bila je međutim jedino po čemu je Rijeka uspjela prestići Trst, te je tako prvu kompletno armiranobetonsku višekatnu građevinu, Skladište 17 dobila šest godina prije ovakve zgrade izgrađene u tršćanskoj luci, skladišta 70. Osim toga
Skladište 17 građeno je dvije godine prije najranijih sačuvanih armiranobetonskih zgrada u SAD-u - Edisonovih jednostavnih radničkih kuća iz armiranog betona izgrađenih u Union Cityju (New Jersey) iz 1908 .17Usporedimo li riječke građevine s onima u Genovi, prije svega skladištima pamuka u staroj luci, ili pak skladištima u povijesnim lukama Kopenhagena, Malmoa, San Francisca, Lisabona, vidimo da su riječka znatno bogatije dekorirana te da i po svojim stilskim karakteristikama predstavljaju svjetsku kvalitetu. Komparativna analiza tretmana ovih građevina daje, međutim, potpuno drugačiju sliku. Svjetski primjeri – počevši od Trsta u kojem ostaje potpuno sačuvano svih sedamdesetak povijesnih skladišta, preko Genove, Kopenhagena, Osla, Malmoa i većine drugih luka pokazuju da su povijesne luke postale novi gradski centri i izlazi na more, novi gradski waterfront. Riječka povijesna luka, odnosno njeni ostaci, jer od četrdesetak građevina danas je sačuvano samo devet, većim je dijelom predviđena za rušenje, a manjim ostaje unutar lučke zone. Preventivno su zaštićena samo dva skladišta – Skladište 17 i 12, dok je ostalih sedam – Kompleks 18-22, Skladište 13 i Skladište 40 u Luci Baross predviđeno za rušenje.
Ovako drastičan raskorak između valorizacije i tretmana nužno mora alarmirati stručnjake i javnost, jer u doba dominantnog procesa zaštite, valorizacije i prenamjene povijesnih luka u cijelome svijetu ne može postojati dovoljno jak argument, gospodarski ni planerski, za ovakav tretman građevina dokazanih nacionalnih i internacionalnih vrijednosti. U trenutku urbane transformacije grada odluka o zadržavanju ili gubitku ovih građevina može biti od presudnog značenja za povijesni i kulturni identitet Rijeke. Nakon gubitka Starog grada Riječka je povijesna luka posljednja preostala jezgra identiteta, ona koja još uvijek sadrži kritičnu urbanu masu iz koje se može razvijati grad. Upravo na ovom mjestu, srazom srednjoeuropskog i mediteranskog uspostavljen je prostor fascinantne, gotovo metafizičke atmosfere. Arhitektura koja ga je definirala svojim iznimnim proporcijama i pojedinačnom oblikovnom, konstruktivnom i likovnom snagom odrazila je iskonski duh ovog grada izvan struje, koji, premda u masakriranom stanju, još uvijek zrači gotovo kozmičkom energijom.
--------------------------------------------------------------------------
17 The history of Concrete, http://matse1.mse.uius.edu/~tw/concrete/hist.html.
POZETTO, Marco: Cemento armato, materiale nuovo nella scuola di Otto Wagner, L’Industria Italiana del Cemento, rivista, no. 6/1981., Roma 1981.Kraj! 
Postao/la 
