Slijedi zanimljiv prilog koji se pročita u jednom dahu, pa da zaokružimo priču.
Svi koji na druženje s Rječinom krenu od ušća prema izvoru, kad na šetnici što ju iz godine u godinu promoviraju planinari HPD HP i HT Učka zađu u kanjon ispod Orehovice, na svakom koraku mogu iščitati bogatu povijest mlinarstva na Rječini. Ono je vrhunac doživjelo tijekom 19. stoljeća, kad je uz Rječinu radilo sveukupno 27 mlinova, a Rijeka bila centar mlinske manufakturne industrije s velikim industrijskim mlinovima - Žakljem, Podbanjem i Zidancem uz kojeg je radila i tvornica tjestenine.
Mlin ŽakaljNajburniju i najzanimljiviju povijest ima mlin Žakalj. Njega su 1840. godine izgradili Tršćani Carlo d’Ottavio Fontana i Marco Pigazzi na mjestu manjeg mlina i vinograda. Da bi unaprijedili posao čak su do mlina izgradili i odvojak od Lujzinske ceste, a kako se mlin nalazio na desnoj obali Rječine koju je trebalo premostiti, izgradiše poduzetni Tršćani na najužem dijelu kanjona gdje se trsatski brijeg najviše primaknuo brdu Sv. Katarina i drveni most na visini od 34 metra. I da, baš ono što današnji šetači vide kao obrise, to se naziru njegovi temelji kao i obrisi ceste koja je vodila do Žaklja. Most je srušen u Drugom svjetskom ratu, a cestu su “pojele” godine.
Mlin Žakalj pojela je vatra 1862. godine kad je već bio u vlasništvu riječkog poduzetnika Ignija Scarpe. Tri godine trajala je njegova obnova, tijekom koje je izrastao u šestoetažnu zgradu dugu više od 90 i visoku preko 25 metara s unutarnjom konstrukcijom od lijevanog željeza i drva. Pred kraj stoljeća, 1894. godine mlin pada u stečaj, a na javnoj dražbi kupuje ga glavom, bradom i novčanikom, vlasnik tvornice torpeda Whitehead.
Nakon Whiteheadove smrti, njegovi nasljednici daruju mlin gradu Rijeci koji, nezainteresiran za obnovu proizvodnje, nakon odustajanja od ideje da onamo smjesti gradsko sirotište, zgradu daje u najam. Naposljetku je grad Rijeka zbog nerentabilnosti 1918. godine mlin prodao Ugarskom pivarskpm društvu Kobany iz Budimpešte. Ugarsko je društvo u Žaklju namjeravalo sagraditi veliku tvornicu pive, ali unatoč tomu što su u Rijeci osnovali i podružnicu, nisu uspjeli realizirati ideju pokretanja tvornice pive pa završetkom Prvog svjetskog rata i podjelom prilazne ceste i zgrade mlina na dvije države,počinje polagano propadanje zgrade, kao i odumiranje tog cijelog slikovitog područja u donjem toku Rječine.
Teško je današnjem šetaču koji se zagleda u kostur nekadašnjeg mlina povjerovati kako je isti u svojim najboljim danima zapošljavao do tristo radnika, a godišnje proizvodio do 250.000 vagona brašna što je iz Žaklja putovalo u Istru, Dalmaciju i Trst, ali i na brazilsko i sjeverno američko tržište.
Huk, omiljeni zvuk
Ništa ljepši završetak nije imao ni mlin Podbadanj, vršnjak mlina Žakalj. Njegovi su tragovi one ruševine što se naziru na lijevoj obali Rječine u istom kanjonu. Iako znatno manji, pratila ga je slična sudbina kao i Žakalj. Često su ga pogađale poplave, a nekoliko mjeseci nakon požara koji je poharao mlin u Žaklju, isto se dogodilo i mlinu u Podbanju. Za razliku od Žaklja, Podbanj se više nije obnavljao.
Jedini mlin koji se ne da, čiji se kotač i danas okreće, a žrvanj melje je onaj u
Martinovom selu. Radi to u slavu bogate povijesti mlinarstva na Rječini, i u slavu i spomen svih mlinara kojima je Rječina podarila kruh, a oni njoj titulu kraljice mlinova na ovom području. Stoga, šetati uz Rječinu nije samo šetati prirodom već i šetati bogatom prošlosti, šetati kroz stoljeća, običaje, tužne i vesele sudbine, dobre i loše dane ove prekrasne, ali samozatajne primorske tekuće posebnosti.
Izvor: časopis Zeleno i plavo, Slavica Mrkić