Vidim da nitko nije reagirao pa proširujem raspravu.
Antička Liburnija pod Rimljanima postaje dio provincije Dalmacije. Liburnija rano ulazi u opseg hrvatske države. Borna je knez Liburnije (Dux Dalmatiae atque
Liburniae).
Zanimljivo je mišljenje austrijskog etnografa Czoerniga koji Liburniju smatra franačkom Hrvatskom [Czoernig, "Ethnographie der Oesterreichischen monarchie" (1857.): Im
fränkischen Kroatien und Slavonien (
Liburnia et Savia)... Ausser dem von Kroaten bewohnten, bald fränkischen, bald unabhängigen Dalmatien und Liburnien gab es noch mehrere Städte: Diadora (Jadera, Zara), Traugurium (Trau, Trogir), Split (Spalato), Rausium (Ragusa , Dubrawnok) ; dann einige Inseln: Arbo (Rab), Opsara (Absorus, Osero), Kerk (Wekla, Veglia), welche zum Unterschiede Kroatiens (des alten Liburniens und Dalmatiens nördlich der Zettina) fortwährend Dalmatien, seine Bewohner aber Römer (Romani) benannt wurden 2 ).
Osim Dalmacije i Liburnije, koje su bile naseljene Hrvatima, a bile su franačke, a zatim samostalne, bilo je više gradova ... zatim neki otoci ... koji su se radi razlikovanja od Hrvatske (stare Liburnije i Dalmacije sjeverno od Cetine) stalno nazivali Dalmacijom, a njezini stanovnici su se zvali Rimljanima.]
Liburnski identitet najčvršče je ukorijenjen na istočnoj istarskoj obali. Valvasor u svojoj „Slavi vojvodine Kranjske“ pod Liburnijom podrazumijeva prostor Brseča, Lovrana, Mošćenica i Kastva. Izvatke o Liburniji preveo je Z. Sušić te ih objavio u riječkim Dometima.
U 17. st. pod utjecajem humanizma i klasične naobrazbe Liburnija se vraća kao regionalna oznaka u identitetu obrazovanih pojedinaca. U maticama gimnazija i sveučilišta unutrašnjoaustrijskih zemalja (ljubljana, Graz, Beč) kao i u isusovačkim maticama pojavljuje se regionalna oznaka Lyburnus koju prati mjesna oznaka (Fluminensis, Castuensis, Grisanensis...). Brojni su
Lyburnusi fluminensisi, od kojih neki nose i oznaku etničke pripadnosti Illyrus ili Croata.
Kao Illyrus naveden je Stjepan Dinarić (Dinarich / Dinaricz), rođen 21. prosinca 1668. u Rijeci. Izričito se navodi da mu je materinji jezik slavenski (Linguas seit latinam et nativam sclavonicam, preaterea italicam, carniolicam et germanicam commode). U Beču i Grazu bio je profesor filozofije i teologije. Godine 1703. hrvatski ispovjednik u Loretu. Tri je godine bio tajnik, a dva puta (1715–18. i 1721–24) provincijal isusovačke Austrijske provincije. U literaturi je najpoznatiji po tome što je bio ispovjednik Eleonore, žene cara Leopolda.
Još je jedan Illyrus rođen u Rijeci, Josip Kraljić (Chraglich). Studirao je filozofiju u Beču i teologiju u Trnavi. Profesor je isusovačke gimnazije u Zagrebu, kateheta u Rijeci, ravnatelj gimnazije u Požegi, upravitelj škole i ekonom kolegija u Trstu. Bio je hrvatski ispovjednik u Pečuhu i Požegi. U Trnavi je 1706. godine objavio djelo Vindiciae illibati Conceptus Mariani. Zabilježena je njegova plodna umjetnička i arhitektonska djelatnost u Požegi koju je valorizirao povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac. Dogradio je zgradu požeškog kolegija i izradio projekt za gradnju kutjevačkog rezidencijalnog sklopa (kasnije u posjedu baruna Milana Turkovića koji je pokopan na Sušaku). Izveo je zidne slike u crkvi Sv. Lovre u Požegi (u kasnijoj obnovi uklonjene). Projektirao je glavni oltar potonje crkve te se pretpostavlja da je i naslikao pale za oltare Sv. Josipa i Sv. Franje Ksaverskog koje bi se danas trebale nalaziti u crkvi Sv. Marije Magdalene u Bebrini. Posebno je zanimljiv podatak da je zabilježen 1702. godine u kronici zagrebačkoga kolegija. Tada njegovi učenici izvode predstavu o braći Čehu i Lehu.
Kao Croata se pak javlja Matija Šafranić (Safranich), rođen 19. veljače 1612. u Rijeci. U novicijat ušao u samostanu u Leobenu 1632. godine. Život je proveo u isusovačkim samostanima u Zagrebu, Rijeci, Trstu, Kaltenbrunnu, Trnavi. Preminuo 25. 9. 1675. u rodnoj Rijeci.
Među brojnim Riječanima koje obrađuje Mijo Korade u svojoj knjizi „Istraživači novih obzorja“ nalazi se Josip Zanchi, iz poznate riječke obitelji kojoj je rodonačelnik Antonio Zanchi koji u 16. stoljeću dolazi u Rijeku iz Bergama. Josipu Zanchiju materinski je jezik hrvatski (linguam nativam illyricam) a za sebe kaže da je Dalmatinac ili Hrvat (Dalmata seu Illyrus).
Juraj Antun Belić-Ligatić iz Brirbira koji je 1785/1786. učio filozofiju u Zagrebu zabilježen ja kao „
Liburnus Croata“.
Da je etnonim Liburnjan i kasnije prisutan kod Hrvata svjedoči i pjesma Mate Bastiana "
Liburnjanin sa vrha Učke na povratku u domovinu", objavljenoj 1855. u Nevenu. Bastian je jedan od osnivača lista Naša sloga.
Neki V.J. nabraja i Liburnjane u svome članku „Razne imena Istranov“ kojeg je objavio 1857. godine u listu „Novice gospodarske, obertnijske in narodske“.
U Narodnoj prosvjeti iz 1910. godine možemo pronaći: „U Tršćansko-Koparskoj biskupiji ne glagolja se više, a glagoljalo se negda i pod istom mletačkom vladom. Još nam ostade samo ovo: Na Krasu (Ćićariji), pod Učkom i
u Liburniji pjeva misnik (kod pjevane mise) molitve slavjanski, u drugim djelovima biskupije pjeva se pak samo evanđelje i poslanica slavianski, a drugo sve latinski. To su eto ostanci, koji nam ostadoše.“ Liburniju i Liburnjane možemo pronaći i u drugoj hrvatskoj periodici, kao što je npr. „Mladi Istranin“.
Liburnjani kao ime kojim Rakljani nazivaju za ribare s istočne obale Istre pojavljuju se u romanu Mate Balote (Mije Mirkovića) „Tijesna zemlja“ (1946.).
Katedra Čakavskog sabora Opatije je od 1974. godine objavljivala svoj zbornik „
Liburnijske teme“.
Liburnijska ulica postoji u Ičićima i u Rijeci (od 26.ožujka 1992.). U Novom listu postoji prilog „
Liburnijski Novi list“. U njemu je Cvjetana Miletić od 1996. do 2005. godine objavljivala kolumnu „Beseda dve po domaći“ koje je 2004. godine objavila u knjizi „
Liburnijski luštrin“. Liburniju u naslovima svojih knjiga koristi Irvin Lukežić (
Liburnijski torzo, 1999.) i Amir Muzur (
Liburnijski mikrokozam, 2003.). Danas se održavaju
Liburnijski literarni Camino te
Liburnicon (festival ljubitelja znanstvene fantastike i fantastike). A Liburnija postoji i u nazivu nekoliko tvrtki, od kojih je najdugovječnija
Liburnijske vode d.o.o. Liburnia Riviera hoteli postoje od od 1. prosinca 1992. kada je datiran zapisnik sa konstituirajuće sjednice Upravnog odbora.
Kao što vidimo Liburnija nije nikada nestala kao identitetska odrednica, a najčvršće je ukorijenjena na području istočne istarske obale tj. „Opatijske rivijere“.
- Mate Baštian_Liburnjan.jpg (119.56 KiB) Pogledano 1218 puta