Evo štorija o otvaranju kostrenskog kamenoloma iz knjige
Žurkovanska sjećanja, autora Orfea Tićca
Otvaranje kamenoloma 
Za izgradnju riječke i sušačke luke Baroš trebale su velike količine kamena, pa su se radi toga otvarali mnogi kamenolomi od Preluka do Krka.
Za gradnju luke Baroš i kasnije predjela Delte, tj. prostora između Mrtvoga kanala i Rječine, te za nasipavanje Brajdice korišteni su kamenolomi u Martinšćici i Žurkovu. Žurkovanski kamenolomi poznati su pod nazivima Vela kava i Mala kava, a nalazili su se, prvi između uvale Žurkovo i Martinšćice, a drugi na istočnoj strani uvale Žurkovo. Bilo je to jedinstveno radilište uprava kojega se nalazila u
Maloj kavi.Stijene su rušene miniranjem, a kamen se odvozio maonama do gradilišta. Na samoj obali u Žurkovu, kao i između njega i Martinšćice, bili su sagrađeni drveni mostovi i
barkadele. Kamenje se dovozilo vagonetima, uskotračnim linijama te su s mostova punjene maone koje su teglili remorkeri.
Same su se
barkadele razlikovale od običnih mostova jer su služile za pretovar velikih blokova kamena. Na uzdignutoj su konstrukciji imale pomična kolica s koloturima koji su blokove spuštali u maone. Kod običnih se mostova materijal direktno istresao iz vagoneta u maone. Tako su postojale i različite maone. Za kamene su blokove korištene maone blokarice kojima su blokovi istresani u more naginjanjem same maone. Za prijevoz sitnijega materijala korištene su maone s podvodnim vratima koja su se otvarala i zatvarala lancima s palube maone.
Pri miniranju koristile su se velike količine eksploziva, pa je na zapadnoj punti Žurkova (kraj današnje benzinske stanice) izgrađeno podzemno spremište sa zemljanim nasipom za osiguranje, te još jedno spremište u samoj uvali, na mjestu zvanome Pečina, ukopano u stijenu. Miniranja su bila svakodnevna, no poseban je događaj bio paljenje galerija — laguma. U tu bi se svrhu u stijenama kopao dugački hodnik koji se punio velikom količinom eksploziva i daljinski palio. Pripreme za paljenje galerija bile su vrlo dobro organizirane, pa su stanovnici Žurkova, Šodiča i Vrh Martinščice često morali napuštati i svoje kuče. Radnici bi obilazili kuče, od mještana tražili da se otvore sva vrata i prozori, te da se napusti blizina radilišta. Tada bi oni odlazili na udaljenija mjesta odakle su mogli promatrati kako se uz strašnu detonaciju i tresak ruši velik dio brda, dok se golemi oblak dima i prašine širio čitavom Kostrenom. Zatim su trčali do svojih domova da provjere eventualne štete na kućama i da iste odmah prijave glavnome administratoru, umirovljenome kostrenskome učitelju Duri Maletiću. Štete su se odmah procjenjivale, a također i odmah isplaćivale.
O paljenju galerija i proslavama nakon stručno obavljenoga posla, stariji su mještani još dugo vremena pričali
prave štorije. Djeca mlađih generacija koja to nisu mogla doživjeti, jer je u njihovo doba kamenolom već bio zatvoren, slušala su te priče otvorenih ustiju, upijala svaku zgodu, prepričavala i onda se igrala
paljenja galerije. Uvijek se spominjala velika stručna sposobnost tih minera od kojih su mnogi bili i nepismeni, ističući kako pri radu nikada nije bilo nekih većih nezgoda. Najbolji su radnici i iskusni mineri dolazili iz Like, te Hreljina, Grižana i Bribira.
Dakako da je tako veliko gradilište smješteno od Martinšćice do Žurkova, trebalo imati, što bismo danas rekli, i prateću infrastrukturu. Među najvažnije je prateće objekte spadalo izgrađeno istezalište za popravak maona i plovećih objekata. Ono se nazivalo
Pod Jovanun, a bilo je izgrađeno u Veloj kavi, na plaži ispod kasnijega nogometnoga igrališta. Jovana Župan bila je supruga čuvara radilišta, oboje podrijetlom iz Šodića. Maone su često oštećivane od težine velikih kamenih blokova, propuštale bi more, pa bi ih se zbog popravka moralo izvlačiti na kopno.
Tada su
meštri i kalafati imali pune ruke posla. Bila je tu i kovačija za popravak oštećenih željeznih dijelova.
Administrativni je dio bio u barakama smještenim u Maloj kavi, dok su kuhinje za prehranu radnika organizirane po radilištima. Većina je radnika stanovala u manjoj dvokatnici u Žurkovu i u barakama, a mnogi i u privatnome smještaju u Šodićima, Vrh Martinšćici i Glavanima natiskani kao sardine u nekoj sobici, konobi ili štali. Ličani su stalno ostajali na radilištu, a radnici iz okolice, Hreljani i Kirci, odlazili bi pješice kući svake subote poslije rada, da bi se već rano u ponedjeljak ujutro našli opet na poslu. Zaista pasji život, ali svi su bili zadovoljni da imaju posla i skromnu zaradu koju su gazde ipak redovito isplaćivali.
Ličani, koji su ovdje ostajali i nedjeljom i blagdanima, svoje su slobodno vrijeme provodili ili u gostionici Vicka i Paškve Miloš, koja se nalazila odmah do njihovih nastambi, ili su se sami zabavljali uz pjesmu, sviranje tamburica i plesanje kola, a gaseći žeđ vinom što su ga nabavljali u kostrenskih vinogradara ili od preprodavačica koje su vino nosile u lodricama iz Grobnika ili Krasice. Na perilu su prali onu svoju sirotinju od robe. a usput bi se i oni malo umivali i brijali.
Ipak, stvarno je središnje mjesto u Žurkovi bila gostionica Miloševih. Ondje su se odmarali radnici iz kamenoloma, posade trabakula i bracera koji bi prenoćili u žurkovanskoj uvali, a našao bi se i po koji mještanin, jer tada se nije moglo ići po gostionicama kada je tko zaželio, već samo nedjeljom ili u posebnim prilikama. Teško je zarađeni novac trebalo i te kako štedjeti i ulagati u gradnju ili održavanje kućica, pazeći da obitelj ima što obući i pojesti. Trebalo je raditi i u vrtovima, vinogradima, uređivati maslinike i pripremati drva za zimu, raditi oko stoke.
Ribari koji su radili u
kumpanijama lovili su noću, a po danu je trebalo ribu prodati, pokrpati oštećene mreže, a dio dana i prespavati da bi noću opet mogli na more. Tih je
kumpanija bilo više uz kostrensku obalu od Martinšćice do Sršćice.
Snalažljivi Miloši uz gostionicu su imali i malu trgovinu s najpotrebnijim svakodnevnim stvarima od petroleja, karbita, soli, šibica, cigareta, udica i
krene za povraze i po koji
bonboncin za djecu.
No, došao je kraj izgradnji riječke i sušačke luke, i kamenolom, taj najznačajniji objekt tadašnjega razvitka Žurkova i Kostrene, počeo se gasiti. Bržem je kraju pridonijela i financijska, ali i organizacijska propast austrijske tvrtke vlasnika maona i remorkera. Da toga i nije bilo nekoliko bi godina kasnije i tako sve to stalo jer je uskoro počeo Prvi svjetski rat i konačna propast Austro-Ugarske Monarhije.
Barkadela-Drveni most izgrađen na obali radi krcanja kamena iz kamenoloma do maona pomoću položenih tračnica i vagoneta.
Za razliku od običnoga mosta barkadela ima uzdignuto nadgrađe s vitlom radi krcanja većih blokova kamena.
Bonboncin-Mali, jeftini bonboni od šećera.
Kalafat-Radnik koji šuperi oplatu i palubu drvenih brodova.
Kumpanija-Udruga, skup ribara, ali i društvo koje se zabavlja.
Meštar-Broski stolar, ali i učitelj.
Postao/la 
. Jedna mala zanimljiva dopuna: Domaći ljudi su kavu u Preluku zvali FRANKOVIĆEVA KAVA. Pretpostavljam da je taj gospodin bio koncesionar ili nešto slično. Možda zna netko nešto o tome? 
i od obje saznala isto.
