Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Brigantin Bakar (1864)

Jedrenjaci Rijeke i Kvarnera
Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4955
Teme: 172
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Brigantin Bakar (1864)

Post broj:#1  PostPostao/la Vežičanka » 27.4.2024, 10:31

Brigantin Bakar

Brigantin Bakar sagradio je 1864. godine brodograditelj Mate Matrljan u svom brodogradilištu na Mešćici u Bakru.
Prvi vlasnici bili su Julije Štiglić iz Bakra i Ivan Šoić iz Kostrene, svaki sa po 12 karata udjela.
Nakon što Ivan Šoić prodaje svoj udio u brodu, uz Štiglića, koji ostaje suvlasnik do propasti broda, pojavljuju se drugi suvlasnici.
Od 1869. do 1872. godine uz Julija Štiglića koji sad ima 18 karata, suvlasnik je Katarinić Kozmo iz Lošinja sa 6 karata.
Od 1873. suvlasnik je Juraj Mikuličić iz Bakra sa 6 karata, a posljednje dvije godine pojavljuje se i treći suvlasnik - kapetan Ivan Medanić sa 6 karata, koje preuzima od Štiglića, a koji od tada ima 12 karata udjela u brodu.

Pri zapovjednik bio je suvlasnik, kapetan Ivan Šoić.
Kasnije su zapovjednici Vinko Akačić, Ivan Antić, Ivan Medanić, Vinko Pravdica.
Posljednji zapovjednik od 1876. bio je Nikola Mikuličić.

U knjizi “Onput kad smo partili” Iva Marendića i Radojice Barbalića, od podataka za brigantin Bakar postoji slika i opis ispod slike. Zašto je umjetnik naslikao Bakar kao brik (što on nikada nije bio prema podacima u godišnjacima), umjesto kao brigantin, ostaje nepoznanica.
brigantin Bakar.JPG
brigantin Bakar.JPG (247.12 KiB) Pogledano 1407 puta

Brigantin Bakar plovio je između Rijeke i Trsta i luka u Crnom moru. Odlazio je i u Englesku po ugljen.
Iako nevelik (točne podatke o veličini nisam još pronašla), hrabro je prelazio Atlantik sve do Brazila. U Brazil je dovozio bačve s brašnom, a u Rijeku i Trst od tamo dovozio šećer.

Kapetan Jure Suzanić u svojoj krasnoj knjizi “Kostrena pod jedrima” piše između ostalim i o brigantinu Bakar. Po njegovim podacima Bakar je “s kapetanom Nikolom Mikuličićem doživio brodolom prevozeći ugljen iz South Shieldsa u Bahiju, Južna Amerika. Ne zna se je li stradao u požaru ili se izgubio u nevremenu 29. studenoga 1877., na početku putovanja, na pličini Sandgate kod Dovera.”
Suzanić, Kostrena pod jedrima- Bakar.JPG
Suzanić, Kostrena pod jedrima- Bakar.JPG (104.64 KiB) Pogledano 1407 puta

Međutim ipak se zna kako je stradao brigantin Bakar.
Točno je da je stradao na putu iz South Shieldsa (Engleska) s teretom ugljena koji je trebao dovesti u Bahiju (Brazil).
Bakar se oštetio za vrijeme nevremena još na početku tog putovanja. Odlučili su ipak nastaviti dalje, ali ih je zahvatilo još jače nevrijeme, u kojem su bili prisiljeni napustiti brod koji je sve više propuštao.
Olujni vjetar je kasnije napušteni brod bacio na obalu gdje se potpuno razbio.

Isječci su iz novina Primorac 02. i 09. prosinca 1877. i 04. siječnja 1878.
Primorac -02.12.1877, 09.12.1877, 04.01.1878.jpg
Primorac -02.12.1877, 09.12.1877, 04.01.1878.jpg (99.86 KiB) Pogledano 1348 puta

Bez sumnje, nema dragocjenijih podataka nego što su to uspomene iz prve ruke, sjećanja samih pomoraca.
Zahvaljujući kapetanu Rudolfu Crniću koji je zabilježio uspomene kapetana Stanislava A. Antića (škrivana na brigantinu Bakar) na zadnje kobno putovanje Bakra, možemo točno saznati što se dogodilo.

O tome čitajte u idućem postu ......................

Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4955
Teme: 172
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Re: Brigantin Bakar (1864)

Post broj:#2  PostPostao/la Vežičanka » 29.4.2024, 21:48

Stanislav Anton Antić plovio je na brigantinu Bakar, na zadnjem kobnom putovanju kao škrivan (prvi časnik).

O Stanislavu Antonu Antiću piše Radojica Barbalić u knjizi “Poškropljeni z moren”:
ANTIĆ ANTON, poznat pod nadimkom Antina, iz Bakra (3. IV 1854 - 18. I 1933), počeo je ploviti kao kamarot. Ispit za poručnika položio je 1875. godine, a kao škrivan plovi na brigantinu “Bakar”. Ispit za kapetana položio je 1881. godine. Zatim je do 1894. godine zapovjednik senjskih, kraljevičkih i bakarskih jedrenjaka ”Hervatska”, “Artiere”, “Tri sina”, “Celestina”. Kao zapovjednik barka “Hervatska” 1882. godine spasio je posadu engleskog broda “Cherokee”, koji je potonuo na Atlantiku, pa ga je engleska vlada nagradila zlatnim peharom. Od 1894. godine zapovjednik je na Kopajtićevim parobrodima “Azov” i “Rečina”, a zatim do rata na Račićevim “Izrada”, “Dan”, “Izgled”. Ljeti 1912. godine kao zapovjednik “Izgleda” prvi je ušao u švedsku luku Lulea, pa je dobio počasnu švedsku zastavu. Bio je odvažan pomorac, sposoban, energičan i rijetko pošten, stekao je bogato iskustvo u pomorstvu i prijevoznom poslovanju. Njegovim savjetima mnogo se koristio tršćanski brodovlasnik Hektor Polić. Nakon rata povlači se kući u Bakar i ovdje sudjeluje u unapređenju privrede Bakra.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Uspomene na zadnje putovanje brigantina Bakar davno je ispričao jedne večeri, prije gotovo stotinu godina, tada već stariji kapetan Stanislav Anton Antić iz Bakra, uz čašu Bakarske vodice, kapetanu Rudolfu Crniću, koji je to zabilježio.

Bilo je to pred mnogo godina, dok sam još bio mlad i dok su još plovili lijepi jedrenjaci, vlasništvo naših primorskih brodovlasnika. I grad Bakar imao je u to doba nekoliko tuceta prekrasnih jedrenjaka na kojima su naši hrabri pomorci nosili slavu hrvatskog mornara diljem čitavog svijeta. U to doba pripadao je brigantin “Bakar” “Bakarskom brodarskom konzorciju”, dok je društveni ravnatelj bio g. Jure Mikuličić, koji je još i danas na životu. Ja sam bio ukrcan na brodu u svojstvu škrivana (poručnik).

Bilo je to 9. studenog godine 1877., kad smo otputovall iz North Shieldsa (Engleska) krcati kamenog ugljena za Bahiju (Brazil). Posada broda brojila je zajedno s kapetanom 9 ljudi. Kapetan je ukrcao na brod peljara Johna Makensey-a, kojega je angažirao do Dovera. Tegljač nas je ostavio izvan Tynemouth-a u 2.30 sati popodne. Vrijeme je bilo polu maglovito. Jedrili smo sa povoljnim i jakim vjetrom od NW (sjevero-zapad). More je bilo jako uzburkano sa E (istok), jer je taj vjetar puhao velikom silom pred par dana u ovim krajevima. Otvorili smo sva jedra osim vršnog. Kapetan je zajedno sa peljarom nadzirao jedra i brodski kurs, te su spretno ugibali brod pred drugim jedrenjacima, ribarskim brodicama, kojih imade u ovim krajevima velika množina. Sve je to išlo glatko prema pomorskim propisima. Parobrodi su se propisno ugibali nama, jer im je kako kažu mornari, uvijek povoljan vjetar u štivi.

North Shields.jpg
North Shields.jpg (45.51 KiB) Pogledano 1316 puta

Ja sam sa slobodnom momčadi bio zaposlen, da izvučemo van kosnik. Posao nije bio baš najlakši, jer je puhao svježi vjetar iz kraja (NW), dok je mrtvo more od E pralo palubu i dizalo se kadkad do kaštela na pramcu. Ipak nam je uspjelo, da smo prije noći svršili posao, dignuli prečke (fiocchi) i pospremili sve na palubi. Kao obično u 6 sati na večer pošla je momčad na večeru í sjela pod vjetar - i to iza pramaca čamaca ili iza prednjeg boka.
Umjesto ribanog sira u jelo padale su im morske kapljice, koje je vjetar obilno zanašao. Naravno da smo svi bili u kišnim kabanicama i čizmama, jer nema vremena da se u takvim zgodama pođe pod palubu ili pramac. U ovakovom nevremenu ne smije se ostaviti palubu, jer moraju svi biti pripravni za manevriranje s jedrima.
Iza večere nastupila je sutonska straža ili kako su je stari mornari zvali “straža od gaetuna”. Oni, koji su bili slobodni, pošli su pod pramac, da zapuše, a oni koji su bili od straže, pušili su na palubi, ali uvijek tako oprezno, da se nebi vidjelo svjetlo od lulica preko broda. To je mjera opreznosti, jer bi lako to svjetlo mogao drugi brod uzeti za koji brodski fenjer. Mornari su bili u tome tako disciplinirani, da su korili jedan drugoga, ako bi koji zabunom pušio gdje ne smije.
U 7.30 sati na večer važio je običaj, da se zove “scorla sentina!” (crpi slijevak!). Odgovor bi glasio “Santa Cattarina!” i tu bi se već zabavili mornari sa sisaljkama do 8 sati. Sve bi jedan drugoga bodrio, da se žure, a najviše oni, koji su trebali biti slobodni.
- “Daj, žurimo se, da ne moramo gubiti stražu na slijevku!” (sentina) tako bi govorill oni najkoleričniji. Za nekoliko časaka počela se je sisaljka pjeniti, znak da nema više vode. U 8 sati na večer, ostala je straža na palubi, a slobodni pošli su na počinak, ali uvijek pripravni u kišnim kabanicama i čizmama, dapače neki se nijesu svukli u ovim krajevima do Dovera, jer bi ih od časa do časa zvali “Suso d'abbasso!” (Svi na palubu), a to bi se dogodilo na jedrenjačama i po dva puta u jednoj straži, koja traje četiri sata.

Brod je međutim jedrio sa istim jedrima i brzinom, koja je varirala od 6-7 morskih milja (1 m. m. je 1,852 metra) uz obalu od Yarmoutha. Vrijeme je bilo prilično lijepo, pa je brod jedrio sa povoljnim vjetrom od N do NE, te smo tako prošli Sunderland, Whitby, Stockton, a dne 10. studenog u 8 sati ujutro Bridlington, Flamborough Head. U 1 sat prošli smo svjetionik Spurn Point; u 7 sati bili smo već između Outher Darosing i Dungeon Banks. U pola noći prošli smo Cromer Lighthouse, a do podne dne 11. studena prošli smo Yarmouth, Lowestoff i Orford Ness. Odavle prođosmo ušćem Thamesa (London) put Deala i Dovera. Vrijeme nam je uvijek bilo povoljno. Vjetar nam je varirao od četvrtog put desno - do prvog kvadranta, pa se je i more malo po malo utišalo tako da smo prošli sjevernu obalu i sve obale od Yarmoutha bez ikakve nezgode, iako je atmosfera bila uvijek polu maglovita. Ovdje smo naišli na promjenu vremena.

Cromer_Lighthouse.jpg
Cromer_Lighthouse.jpg (51.76 KiB) Pogledano 1316 puta

Vjetar je bio sve slabiji, pa smo počeli manevrirati sa slabim i nestalnim vjetrom između Ipswich Harwicha i Galloper Bancka iskorišćujući povoljnu morsku struju, dok smo protivnom nazadovali i ako je peljar upro sve svoje umne sile, da što dalje odmaknemo. Valjali smo se tri dana i tek 14. studenog u jutro dospjeli smo teškom mukom do North Forelanda. Tu iza kratke tišine vjetra i mora, počeo je piriti slabi vjetrić od lebića (jugo-zapad). Vidjevši da nam nije moguće napredovati, a osobito sa protivnom strujom, koja je ovdje veoma jaka, savjetovao je peljar kapetanu, da se usidri i da ovdje čeka, dok se vjetar promjeni.

Poslušali smo ga i manevrirall s brodom tako dugo, dok nijesmo došli do jednog povoljnog mjesta, gdje smo usidrili u 1 sat po podne između Goodwin Banka i Deala na 7 sežanja dubine, udaljeni 5-6 m. milja sjeverno od Dovera. Zatvorili smo jedra i čekali povoljno vrijeme za odlazak. Ovo je položaj, gdje se sužuju svi sprudovi, pa vidjevši kapetan, da mu peljar više ne treba, dignuli smo zastavne signale za čamac, koji je došao po njega u 3 sata po podne - platili ga i otpustili s milim Bogom. Vrijeme je bilo mirno sa slabim jugozapadnim vjetrićem, nebo naoblačeno, a horizont mutan. Barometar je počeo polagano padati. Ovdje smo već našli 15 usidrenih brodova, a do noći sakupilo ih se 27, koji su se kao i mi usidrili, čekajući promjenu vremena. Noć je spustila svoja tamna krila, a s njome digao se sve to jači vjetar, koji je donašao sa sobom sve veće more, tako kad je struja promijenila pravac vjetra, svi su brodovi bili okrenuti neki ovamo, a neki tamo, postavljajući bok broda na uzburkano more, uslijed čega je nastalo veliko valjanje brodova. Vidjevši da se sprema nevrijeme, spustili smo drugo sidro sa dostatnom duljinom veriga. More je već sve to jače zalijevalo palubu, da je bilo pogibeljno prolaziti od krme na pramac i obratno. Bilo je tako jako, da je otrglo na palubi bačve sa pitkom vodom, jedna je bačva udarala takovom snagom o prag grotla (sogliere di boccaporta), da se sva razbila a uz to se raspucalo kišno platno groțla s pitkom vodom.

Tako na žalost izgubismo prvu bačvu s pitkom vodom. Kad se je promijenila struja, brod je okrenuo pramcem na valove, koji nijesu više dolazili na palubu. Međutim je malo po malo popustio i vjetar, tako da je dne 15. studenog u 8 sati u jutro počeo slabiti, dok se nije u podne sasvim smirio. Barometar je neprestano padao, dok je tišina vjetra trajala sve do početka noći. Tada je ponovno počeo lagani vjetrić od lebića, koji je počeo jačati i skretati na lijevo. Svi su brodovi bill paralizirani u svojoj manovri, jer je nijesu mogli vršiti - svi smo čekali dok vjetar ne okrene i kakovom snagom. Oko 7 sati na večer zabljesnulo je, te rasvjetlilo cijelu radu* od Deala.
* rada je slobodno sidrište na otvorenom moru, obično pred velikim lukama ili takovim mjestima, gdje je pogibeljno brodu približiti se do kopna zbog plitkog dna.

....nastavlja se ...........

Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4955
Teme: 172
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Re: Brigantin Bakar (1864)

Post broj:#3  PostPostao/la Vežičanka » 1.5.2024, 09:35

Još su bili svi brodovi usidreni, kad najednom zatutnji grmljavina poput potresa, kao da se samo nebo ruši, a odmah iza toga počne puhati vjetar od ENE (istok-sjever-istok) takovom snagom, da su konopi od jarbola zviždali paklenskim jecajem i zavijanjem, da nam je na čas zatjerao strah u kosti. More se počelo dizati; slijedilo je još nekoliko munja, a iza toga još veća sila vjetra, koji je nosio sve veće i veće more. Naša, kao i ona drugih brodova sidra počela su popuštati i vidjevši, da se razvija jaka oluja (orkan), koja nas je zanašala put kopna od kojeg smo bili udaljeni po prilici 3 m. m., odlučili smo baciti u more i treće sidro uzdanicu (ancora di speranza). Ona se je nalazila pod velikim bokom u sredini palube. Na obali vidjesmo da bacaju rakete. Zvao sam momčad u ovoj tami, ali ne čujem nikoga već samo jednog mladića iz Boke Kotorske, koji je bio uvijek uz mene. Pođem put pramca i zovem: “Svi na palubu! Baciti ćemo uzdanicu u more!” Za čas bili su svi na palubi i u tren oka dignuli sidro ispod boka, vezali ga guminom (vrst debelog i jakog užeta) i bacili u more. Nije prošlo mnogo vremena, kad je počelo zanašati brod put kraja, pa je već bilo ovo sidro put pramca na 100 sežanja duljine. Brod se još uvijek nije zaustavio, već je uvijek napredovao put kraja.

Vidjevši ovo, odlučio sam baciti u more i sidarce (ancorotto). Odmah smo to izveli, vezali ga na grlin i bacili u more.

I njemu smo dali duljinu od 100 sežanja, ali brod je još uvijek bivao zanašan. Rekoh posadi - dajte momci bacimo jedno malo sidarce! - Poslušaše i vezaše ga teglom i baciše u more, davši i njemu duljinu od 100 sežanja. Sada smo usidreni sa pet sidara. Svi konopi sidara bili su zajamčeni, da neće pući, ali brod je svejedno po malo bivao zanašan. Zaboravio sam spomenuti, da se je kapetan odmah iza našeg odlaska Iz North-Scheldsa ćutio slab, tako da je sva manovra bila na tom putovanju učinjena bez njega.

Kad smo bacili sva sidra u more, što su nam se nalazila na brodu, da spasimo sebe i brod, stali smo neko vrijeme motriti obalu. Vidjeli smo kako tamo neprestano bacaju rakete za spasavanje na brodove, koje je more bacilo u blizinu obale i razbilo. Tom zgodom rekoh posadi: “Još nam preostaje samo jedno, što moramo učiniti, a to je, da pripravimo prednje letno jedro i košno jedro, i da stavimo koloturnike na njihove zatege, kako bismo mogli u slučaju da nam popuste sidra okrenuti pramac brodu put obale. Naravno ako nam to bude samo uspjelo, jer je to svakako najbolji način, da spasimo svoje živote, ako već nećemo moći brod.

oluja.JPG
oluja.JPG (49.04 KiB) Pogledano 1253 puta

Kad smo sve to pripravili i nijesmo više imali drugog posla, rekao sam im: “Sada neka svaki gleda kako da se spasi!” - Bilo je već 11.30 sati u noći, kad vidjesmo na kraju mnogo svijeća i raketa od kojeg smo bili udaljeni jedva 1 m. m. Oko pola noći postigao je vjetar vrhunac svoje snage. Nitko od nas nije više mislio, da će se spasiti ako puknu sidra, jer je brod bio uvijek pod vodom, koja je udarala po bokovima i pramcu broda takovom snagom, da je svaki od nas izgubio nadu, da će se spasiti.

Odmah iza ovog jakog udarca vjetra počeo je vjetar jenjati, te malo po malo i more slabije bjesniti. Tada sam pošao put pramca, da vidim, kako je sa sidrima. Nijesam mogao šta razabrati uslijed velike tame, samo mi se je pod rukom činilo, da gumina, grlin i lancana, pa verige jednog sidra nisu napeti, pa misleći da struja, koja ide protivu vjetra čini taj efekt, kako se već to u praksi predmijeva, pođem opet put krme među ostale i konstatiram, da vjetar svaki čas gubi na snazi, a s njime i more. Mjerio sam dubinu pod brodom. Bilo je samo 4 sežnja u srednjoj plimi. Kad smo usidrili isto sa srednjom plimom bilo je 7 sežanja vode. Dakle zaneslo nas je više od 2 m. m. put kopna.

Oko 6 sati u jutro u osvit dana vjetar je i opet postajao sve nemirniji. Na radi ne vidimo onolik broj brodova, dapače jako malo, a na morskom žalu vidimo mnogo naroda. Oko našeg broda plivali su razni brodski predmeti. Ponovno sam pošao, da pogledam sidra i utvrdio sam, da nema desnog sidra na verigama, ni uzdanice na gumini, a ni velikog sidarca na grlinu, kao što ni malog na teglu. Ostalo je samo lijevo sidro. Odmah sam o tom nalazu obavijestio kapetana i pozvao momčad, da potegnemo sve konope sidara na brod. Ostale su u moru izvan oka samo verige desnog sidra. Pospremili smo sve stvari na palubi. Dne 16. studenog oko 7 sati u jutro nastala je tišina. Oko broda vidimo kako plivaju palubna popela sa čavlima, komadi od kioska, čamci, slomljena grotla, kokošinjci, jarboli sa križevima.
Sve je to izgledalo kao groblje.

Oko 10 sati došao je kraj nas jedan tegljč, te me njegov zapovjednik upitao, da li ćemo u luku i da li nam što treba. Odgovorio sam mu, da je sve u redu i da čekamo samo povoljan vjetar za odlazak. Zapitam ga, što je na obali, pa mi reče: “Ne znam točno, ali znadem, da je mnogo brodova bačeno na kraj i da se je s njih jako malo ljudi spasilo. Računao sam prema ovim brodovima, koji su ostali sa mnom na radi, da ih je bilo 17 bačeno na kraj. Ovo je bila jedna rijetka i grozna katastrofa u Engleskom kanalu. Moram spomenuti, da je nakon ovog nevremena naš brod propuštao još više vodu nego li obično.

Svjetovali smo se s kapetanom, da ćemo svejedno nastaviti put čim nam samo posluži povoljan vjetar, a u slučaju potrebe imademo još pred sobom Plymouth, Portland i Falmouth, gdje se možemo zakloniti i nadomjestiti izgubljene predmete.

Dne 17. studena 1877. odmah poslije podne razbistrilo se je nebo s malim nestalnim vjetrićem, a more se je sasvim stišalo. Barometar se je polagano dizao. Pripravili smo sve za odlazak. Oko 3 sata po podne počeo je puhati slab vjetar s istoka. U 4 sata dignuli smo sidro, otvorili sva jedra i upravili kurs put Dungenessa, gdje smo stigli oko 10 sati na večer s kursom ptema Beachy Head-u.
Ovdje je počeo slab vjetrić od levanta (istok) slabiti, a zamijenio ga je lebić (jugo-zapad), koji je stao slabo puhati. Naravno da se je s ovim vjetrom spustila magla, koja je karakteristična u tom kraju, pa smo počeli križati (bordeggiare) i upotrebljavati rog za maglu zbog izbjegavanja sudara s drugim brodovima, a tek 19. prošli smo Beachy-Head. Ovdje je stao puhati još jači vjetar, koji nas je prisilio, da podvežemo košna i donja jedra. More je bivalo sve uzburkanije, te se bacalo preko palube. Već smo nekoliko dana opažali, da brod propušta sve više vode i umjesto da smo crpili vodu svakih dvanaest sati, obavljali smo ovaj rad svake straže t. j. svakih četiri sata. Vjetar je sve više jačao, a uslijed sile uzburkanoga mora stao se je brod jako valjati.

...nastavlja se....

Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4955
Teme: 172
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Re: Brigantin Bakar (1864)

Post broj:#4  PostPostao/la Vežičanka » 3.5.2024, 08:56

Dva smo dana forsirali s jedrima sve da izbjegnemo veliko zanašanje. Treći dan bili smo prisiljeni, da zatvorimo veliko jedro i gornje košnjače. Plovili smo s lijevim oglavom put engleske obale. Oko 9 sati na večer čujemo ravno po pramcu topovski hitac. Ovo je karakteristični znak od broda-svjetionika na Owers-Banku. Odmah smo iskrmili i uzeli desne oglave. Sada je pojačao vjetar praćen kišom i maglom. Morali smo reducirati jedra na same donje košnjače i prednje letno jedro košno. Brod sa ovim jedrima pada u zanos 6 i više stupnjeva. Na 11 sati počeli smo crpiti vodu, ali u pola noći bilo je još vode tako, da je došla i druga straža, kojoj smo pomagali, da iscrpimo svu vodu. Tako smo izgubili pol sata. Vidjeli smo da moramo sve to više raditi sa sisaljkama, jer se svaki dan opaža u brodu više vode. Oluja neprestano traje, pa moramo neprestano manevrirati, da se možemo držati u sredini engleskog kanala. Brod je uvijek u magli, more neprestano zalijeva palubu. Svaka 2 časa trubi rog za maglu, koji neugodno zvuči. Vode u brodu sve je više, pa smo bili primorani, da crpimo vodu netom bi završili manovru s jedrima.
Momčad je već bila izmorena, sva mokra. Nalazili smo se u očajnom stanju nasrijed engleskog kanala. Sudili smo da brod pada u zanos po milje na sat.

Dungeness-Lighthouses.jpg
Dungeness-Lighthouses.jpg (58.74 KiB) Pogledano 1188 puta

Vrijeme je bilo sveudilj burno. Nikakva izgleda na bolje. Svaki čas čujemo koju trublju broda sa lijevom ili desnom oglavom - u brodu sve to više vode, toliko da smo je jedva mogli svladavati. Svi smo slutili na zlo. Šesti dan nijesmo više mogli svladavati vodu. Sedmi dan dne 29. studenog oko podne popustio je malo vjetar i more. Barometar umjesto da se diže, on uvijek po malo pada. Na čas bi se gusta magla odijelila od broda pokazujući bistriji horizont. Sve je to bio preludij goreg nevremena, koje se je nalazilo časovito u krizi. Vjetar je sve to više padao. More je još uvijek bilo jako uzburkano, te je paluba bila neprestano u vodi. Samo pomorac znade što to znači slab vjetar i jako uzburkano more. Da bi se moglo brodom upravljati, otvorili smo gornje košnjače i prednje jedro.

Oko 8 sati nastala je tišina od vjetra. Brod nije ćutio krmilo već se samo valjao i crpio more. Sve vrijeme iza manevriranja posvetili smo sisaljkama. Malo zatim puhne vjetrić sa istoka, koji je na časove razbistrio horizont i opazismo jedan svjetionik, ali budući da ga je magla čas obavila, a čas otkrila nijesmo mogli razabrati njegovu karakteristiku. Njegov snimak bio je 319° po prilici 6 milja udaljen od nas. Nakon pomnih opažanja razabrali smo, da je to svjetionik od Dungenessa. Odmah sam obavijestio o tome kapetana, kao i o vodi koju ne možemo više svladati. Svakako sam odlučio, da otvorimo jedra da bi mogao s brodom upravljati.

Čim sam zapovijedio, da se otvore jedra, počeli su mornari međusobom razgovarati i rekli mi: “Šior! kamo gremo s tim brodom u ovom stanju?” Izgubili smo sidra, konope i sva glavna užeta, jedra su nam rastrgana, bez dovoljno pitke vode i drugih živežnih namirnica, koje smo već pojeli, jer smo zakasnili na putu, a što je najglavnije nalazi nam se tri stope vode iznad podnica u slagalištu, koju ne možemo svladati, pa vas zaklinjemo da napustimo brod, kad nas je sama sudbina dovela u ovaj položaj. Odlučimo odmah, jer se već sprema drugo nevrijeme, koje će nam progutati brod i sve nas.

Pošao sam kapetanu u kabinu, gdje je on ispitivao na karti naš položaj i obavijestio ga o događaju. Iza poduljeg savjetovanja, rekao sam momčadi, da je kapetan sporazuman s njima, ali da traži od njih, da mu to potvrde pismeno, t. j. da su prisilili kapetana da napusti brod. Svi su jednoglasno na to pristali, a jedan mi je doviknuo: “Šior, pa da bi nas baš i na smrt osudili, isti nam je vrag svršili smo ovako i onako”. Nije bilo više časa da gubimo, jer opazismo kako se približavaju znakovi nevremena. Međutim sam pošao javiti njihovu odluku kapetanu, a momčadi zapovijedio, da priprave čamce, da ih mogu baciti u more. Kapetan i ja napisali smo na brzu ruku jedan sastavak, kojega sam pročitao mornarima, a oni ga odobrili i potpisali, Sada sam zapovijedio momčadi, da baci u more čamce. U veliki čamac odlučili smo, da se ukrca 6 ljudi, a u guc 3 čovjeka. Mornari su htjeli da sa sobom ponesu nešto robe, ali smo im viknuli: “Što spašavate robu, spasite si rađe život!” Svucite se, opremite se s pojasima za spasavanje i budite što lakše odjeveni, jer i ako nam uspije dočepati se obale, naći ćemo tamo jake valove, koji bi nas mogli rastreskati. Moramo doći na obalu ravno s pramcem, jer će nam inače sigurno valovi prevrnuti čamac.

Za vrijeme ove manovre bacalo je more brod lišen jedara put kopna, a lagani istočni vjetrić nije mogao razčistiti maglu, koja je na časove prekrivala svjetionik od Dungenessa i ostala svjetla na kopnu. U devet sati odalečio se je prvi čamac pod vodstvom kapetana, a ja sam morao poći odmah za njim. Opazio sam tom prilikom i siroticu mačku, koju su mornari prozvali Diana, kako je pošla u sobicu i tu se legla u jedan kut, uzeo sam je sa sobom, dok sam kanarincu “Niku” otvorio vratašca od krletke neka leti s milim Bogom.

Žalosno sam motrio brod na kojemu sam proveo dvije pune godine. Bilo mi je tako, kao da ostavljam svoj rodni dom. Brod je već sve jače grabio vodu i bilo ga je strašno vidjeti u toj noći. Svratim još jednom pogled na palubu i pozdravim ga s riječima “S Bogom Bakar!” Brzo se spustih u čamac i oba mornara snažno zaveslaše. Slijedili smo kapetanov čamac, koji je imao na krmi užeženi fenjer. Naš je guc bio malen, pa je brzo stigao kapetanov čamac iako je imao četiri vesla. Tek oko 11 sati u noći stigli smo u blizinu obale. Tu nas je dočekalo sve uzburkanije more, koje se je silnim štropotom valjalo i razbijalo o obalu. Na kraju smo vidjeli mnoštvo svijeća i maleni reflektor, koji je upravio svoje svijetlo spram nas. To nas je osokolilo, kao i povici ljudi, koji su nam preporučivali, da pazimo da se ne bi čamci sudarili. Ja sam mogao s mojim gucom održati smjer put kraja, pa nas je val bacio prilično duboko na obalu, a kad se je val povukao natrag, ostao je naš guc na suhom. I time se je završila naša petnaestdnevna borba u kojoj smo spasili svoje živote, ali sve drugo izgubili.

Sandgate.jpeg
Sandgate.jpeg (35.74 KiB) Pogledano 1188 puta

Kad smo se našli svi spašeni na obali, bilo je točno 11 sati. Tu smo doznali, da se ovo mjesto zove Sandgate (izmedu Dungenessa i Folkestona). U to vrijeme svršila se je predstava u kazalištu, pa kad su ljudi doznali za našu nesreću, uputili su se svi na obalu. Došla je i jedna odlična obitelj sa ocem, koji kad je vidio, da smo mokri, dao je kapetanu svoju kabanicu, a meni njegov sin svoj zimski kaput. Drugi su ljudi dali mornarima svoje. Ovaj nam je gospodin dao i jednu bocu wisky-a, mi smo mu se zato zahvalili i dali je našim mornarima. Samo smo ga zamolili, da nam nađe kakovo zaklonište, gdje bismo mogli spavati. Upravo taj čas došla je jedna osoba ovom gospodinu i javila mu, da je za nas već sve spremno. Najučtivije smo se zahvalili svima na iskazanoj plemenitosti i pođosmo u naše novo boravište. Ovdje nas je već čekao vrući čaj, kojega nijesmo odbili. Našli smo već pripravno suho odijelo i čiste postelje. I ako umorni nijesmo odmah mogli zaspati. Razgovarali smo i tom mi je prilikom izrazio kapetan bojazan, da bi mogli naći u jutro na moru naš brod i dotegliti ga u Dover. Rekao sam mu, da će brod potonuti prije zore, a u najboljem slučaju baciti će ga nevrijeme, koje se sprema, na kraj. Sam Bog nam je pomogao, da smo se za to vrijeme spasili.

Poslije toga smo umorni zaspali, pa smo se probudili u jutro u 7 sati. Neprestano je bliskalo i kišilo. Pogledam kroz prozor i opazim na obali razbit naš brigantin. Ljudi su na kopnu spašavali komade brodske opreme, koje je tamo more zanijelo. Zvao sam kapetana, koji je pohrlio na prozor i ugledao ovaj jezoviti prizor. Malo kasnije opazili smo na moru jednu veliku navu i malenu škunu, kako se bore protiv bijesnoga mora. Silan vjetar rasparčao im je sva jedra. Kiša s maglom zastrla je ove brodove i nijesmo više saznali za njihovu sudbinu. Znadem samo iz novina, da je tih dana nastradalo u Good Banku mnogo brodova.

Dne 30. studenog 1877. po podne otpremiše nas u London, gdje smo bivšem austro-ugarskom konzulatu prijavili tužnu sudbinu ponosnog brigantina “Bakar”.


  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Jedrenjaci

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

cron