Postao/la Zanimljivo je pismo kapetana Tonkovića, koje je uputio iz Šibenika svojoj obitelji u Kostrenu:
“Draga Tila, Jery i Tilko,
jedva poslije strašnog događaja i raznih preslušavanja, moram da napišem ovo par redaka. Teškom mukom sam spasio glavu i svi ostali isto, onako kako smo se nalazili, jer nije bilo moguće ni misliti, kako i što da radimo, jer je “Petar” tonuo tako brzo da u 5 - 6 minuta nije ga već bilo. Kad smo naišli na tu nesretnu minu, takova detonacija i trešnja je nastala, da me je bacila po tleh i kad sam se dignuo već je bio brod skrivljen i prova pod vodom, i onda ča misliti na spasavanje i za sebe i za drugih, a pogotovo za Rismonda i ženu, i svi smo hvala Bogu uspjeli poć u barke osim trojice ki su se morali baciti u more i onda smo ih uhvatili.
Jučer cijeli dan po ispitivanjima, vas shrvan i ubijen od strašnoga događaja jedva sam malo prišao sebi.
Iz Prvić Luke sam ti odmah brzojavio da sam živ i zdrav misleć na Tebe i na Jery, što će sve biti od Vas kada Vam bude nekoji javio o tome. Lepeš je odmah nazvao telefonski Sušak i javio je da smo svi spašeni. Odavle sam ponovo htio brzojaviti i Tebi, Viktoru i Save pa nisu primali nikakve brzojave za civile. Sutra u petak ja i Grdaković idemo u Split, a posade smo odpremili svakog doma, kada ću iz Splita neznam, ću ti javiti.
Ne brini za mene stojim sa zdravljem dobro, i već sam se odmorio, samo mi malo srce nabija.
Puno pozdrava i poljubaca šaljem Vam Tvoj i Vaš Mate”.
Pismo je napisano na službenom papiru Jadranske plovidbe d. d., koji je uzet iz agencije u Šibeniku. Tekst je doslovan - u kostrenskom žargonu, kako je napisan i sa svim griješkama.
Osim ovoga pisma kapetan Tonković napisao je i jednu dopisnu kartu svome šurjaku Viktoru Tijanu, profesoru Srednjotehničke škole u Zagrebu. Pisana je 4. aprila 1941. godine, a i žig šibenske pošte nosi isti datum:
“Dragi Viktore,
Poslije teške nezgode koju sam doživio….. (ovdje je cenzura prebrisala nekoliko riječi)….mogu ti se javiti živ i zdrav i ako shrvan, ali hvala Bogu samo kad je život. Danas poslije podne putujem u Split, kad ću doma neznam.
Puno pozdrava …”
za potpisa slijede pozdravi svima tetkama i znancima u Zagrebu.
U subotu, 5. aprila, kapetani Tonković i Grdaković viđeni su su na splitskoj obali. Bili su duboko zamišljeni. To je bilo neposredno nakon ponovnog saslušanja u ispostavi “Jadranske plovidbe” u Splitu. Neki svjedoci tvrde, da su ih na ovom saslušanju teretili kao jedine krivce za potopljenje “Petra” i “Karađorđa”, ma da se oni ni najmanje nisu osjećali krivim. Ali isljednici su tražili na sve moguće načine kako da zataškaju prave uzroke nesreće, jer to brodovlasnicima nije konveniralo. Bojali su se, da istina o pokušaju bijega u inostranstvo izbije u javnost, jer je to značilo izdaju interesa zemlje pred sami rat, a takvo nešto moglo je samo naškoditi interesima Jadranske plovidbe, odnosno brodovlasnicima. Stoga je, pod svaku cijenu trebalo naći načina da se krivica prebaci na nekog drugog.
Zato su bili najpodesniji kapetani Tonković i Grdaković, komandanti “Petra” i “Karađorđa”.
Ali da bi se to moglo uvjerljivo izvesti, trebalo je da to kapetani plate glavom.
I zaista, sutradan, 6. aprila ujutro, baš na početak fašističkog napada na Jugoslaviju, izvučeni su iz mora u predjelu Poljud, u Splitu, mrtva tijela kapetana Tonkovića i Grdakovića, koji su tobože izvršili samoubistvo. Na obali je navodno nađeno oproštajno pismo kapetana Tonkovića, ali ni do danas se ne zna da je itko original tog pisma vidio. Porodici je poslan prijepis pisma. Zašto? Suvišan je bilo kakav komentar, tim više što i prijepis pisma nije u kostrenskom žargonu, kao ono pismo koje je kapetan Tonković pisao svojoj porodici iz Šibenika, niti pak po sadržaju liči na pismo pred smrt, i to onog istog čovjeka, koji je prije dva dana bio sretan što je spasio život kad je brod tonuo.
- parobrod Karađorđe.jpg (59.98 KiB) Pogledano 7747 puta
SIMPTOMATIČNE RUPE NA KOŽNOM KAPUTU
Kapetani su sahranjeni u Splitu u punoj tajnosti. A zatim je Branku Derenčinu, carinskom službeniku u Šibeniku, jednom od najbližih prijatelja kapetana Tonkovića i Grdakovića vraćen kožnati kaput, koji je Derenčin blo posudio kapetanu Tonkoviću nakon katastrofe. Pregledavajući kaput, Branko Derenčin je naišao na tri rupice. Evo što sam Derenčin govori o svom kaputu:
“Nakon nekog vremena, kad smo pregledali kaput ja i moja supruga, utvrdili smo, da su na leđima kaputa - između lopatica - bile tri rupice, promjera nešto manje od centimetra, kojih prije na kaputu nije bilo. Kao nestručnjak, ne bih mogao sa sigurnošću reči od čega, odnosno točnije: od kakvog oružja (vatrenog ili hladnog) potječe oštećenje. Oblik rupica bio je više okrugao (ubod štiletom?), s nutarnje strane većeg opsega (šire), od onog s vanjske (lica). Rubovi su bili raščupani. Od tri rupice sa desne strane (ispod šije i predjela lopatice), a treća s lijeve strane u predjelu lopatice. Osim toga, ostali dio kaputa s vanjske strane leđa bio je na gornjem dijelu oštećen tako, kao da je vučen kroz trnje.
Dakle, sve indicije govore, da se u ovom konkretnom slučaju radilo o ubistvu kapetana Tonkovića i Grdakovića, a ne o samoubistvu, kako su bili protureni glasovi od onih kojima je to išlo u prilog, da bi time “dokazali” da su zapovjednici brodova krivi za potapljanje “Petra” i “Karađorđa”.
Smrt kapetana Mata Tonkovića i Tome Grdakovića povukla je za sobom još jednu žrtvu. Kad je čula za smrt svoga muža, žena kapetana Grdakovića skočila je u bunar u svojoj kući u Kostreni.
KRAJ
