“PETAR” I “KARAĐORĐE” TONU
Nebo nad Jadranom bilo je pokriveno crnim i tmastim oblacima. Vjetar s južnog pravca duvao je sve jače i jače i zapjenjeni talasi udarali su o
“Karađorđa” i
“Petra”. Još malo i na pomolu će biti Zlarin. Brodovi su plovili jedan za drugim, polako i oprezno. Usto su se mimoišli sa brodom “Srbin”. Kapetan Nesanović, komandant “Srbina” upozorava komandante
“Petra” i
“Karađorđa” da ne idu u Zlarin zbog opasnosti od mina, već da obiđu otok Zmajan. Pretpostavlja se da su komandanti zbog jakog vjetra prečuli riječ Zmajan i zamijenili je sa Zlarin i tako produžili da plove prema zlarinskom zaljevu.
Kod Tijata opažen je i jedan manji sivi brod, koji je uskoro isčezao sa horizonta. To je bio brodić bivše ratne mornarice. Njegova je bila dužnost sigurno da tu stražari i da upozorava brodove na eventualnu opasnost od minskih polja. Ali, izgleda, da su oni malo o tome vodili računa.
I
“Karađorđe” i
“Petar” prešli su svjetionik Tijat i pred njima se počela odvijati panorama Zlarina. Još nekoliko minuta i stići će u Zlarin. Nitko nije ni ih slutio na katastrofu, koja će ih uskoro zadesiti.
nacrt parobroda Karađorđe, iz arhive Lloydovog registra u Londonu Evo kako opisuje posljednje minute
“Petra” i
“Karađorđa” Vinko Mandekić u listu “Pomorac” od 15. januara i 11. februara 1950. godine:
“Do nesreće je došlo pred samim Zlarinom. …Na zapovjedničkom mostu na
“Petru” nalazili su se uz zapovjednika Tonkovića, generalni direktor Rismondo i njegova žena... Zapjenjeni talasi bučno su se razbijali o bokove
“Petra”, koji se neprimjetno njihao. Od prisutnih nitko nije ništa govorio. Njihovi pogledi bili su upereni u pramac, koji je oštro rezao valove.
“Petar” se sve više približavao zadnjoj “punti” pred ciljem. Još jedan zaokret, dvije, tri minute vožnje, i brod će biti u Zlarinu.
Ona čudna neizvjesnost, koja je vladala nakon što je brod prošao Tijat, neke tamne i neodređene slutnje da se plovi na minama, u koje nitko nije htio, ili nije želio vjerovati, kao da je tog časa, kada se pred njima počela odvijati panorama Zlarina, nestalo nekud sama od sebe.
Na brodu se počelo lakše disati.
Tog momenta
“Petar” je bio na sredini zaljeva pred samim Zlarinom. Taj zaljev je inače dosta širok, ali još uvijek ne toliko, da, ga osrednji plivač ne bi mogao glatko i bez zamora preplivati. U to je na zapovjednički most došao brodski kuhar. Što je on tamo tražio? Da li je možda htio uzeti posuđe, koje je ostalo nakon serviranog čaja?
Kad ga je ugledala žena generalnog direktora, naredila mu je, kao nošena nekim čudnim predosjećajem:
-Presto, presto porta mi la mia valigia…
Ona se obično služila talijanskim jezikom, kao i njezin muž.
Čovjek je htio nešto pitati, možda neko objašnjenje da mu se dade, ali ju je samo pogledao, i onda se kao munja spustio niz stepenice zapovjedničkog mosta.
Nije protekao ni jedan minut, a on se već vraćao s torbom u ruci. U njoj su se nalazile dragocjenosti gospođe generalnog direktora.
Tog časa prolomila se zrakom eksplozija. Brod se zatresao i neka gusta bijela magla obavila je i ljude i predmete na njemu, kao i cijeli horizont. Ništa se nije vidjelo.
Čvrsto držeći torbu u rukama, kuhar se našao u moru. Silna eksplozija mine odbacila ga je daleko od broda, ali nije izgubio svijest. Plivao je i još čvršće držao skupocjenu torbu u ruci.
Dotle je na
“Petru” vladala panika. Nitko nije znao što se zapravo dogada. Kad se dim od eksplozije malo razišao, zapovjednik Tonković već je izdavao naloge za spuštanje čamaca za spasavanje. Već u prvi čas izgledalo je da nema ljudskih žrtava. Stvarno nije ih ni bilo. Samo su trojica plivala u moru, jer ih je odbacila eksplozija, dok su ostali disciplinirano spuštali čamce za spasavanje i ukrcavali se.
Zapovjednik Tonković htio je najprije spasiti ženu generalnog direktora, a onda generalnog direktora.
Sad se dogodilo ono, što nitko nije očekivao. Kad je čamac priređen i trebalo je ući u njega, vidjelo se kako se žena generalnog direktora očajno bori sa svojim mužem. On se grčevito uhvatio za ogradu palube i glasno vikao: — Voglio morire!
Generalni direktor je očito imao namjeru da počini samoubistvo tako, što je želio potonuti s brodom.
- maketa broda Prestolonasljednik Petar.JPG (73.36 KiB) Pogledano 6828 puta
Žena, koju je uvijek slušao, ovog puta bila je nemoćna da spriječi tu njegovu namjeru.
Priskočili su drugi. Ali generalni direktor nije popuštao. Grčevito se držao za ogradu broda, upro sve svoje snage, i nije ga bilo moguće urazumiti da dopliva do čamca. On se svom silom htio utopiti. Dotle je brod tonuo sve brže. Svaka sekunda bila je dragocjena.
Netko, za koga se nikad nije moglo doznati tko je to bio, zgrabio je obližnji komad drva od razbijene ograde ili kabine i udario po prstima generalnog direktora. Udarac je morao biti žestok, a bolovi strašni. Prsti su se odlijepili od grade, a krvavo - plavi znak još je dugo ostao na rukama generalnog direktora. Raskolačenim očima pogledao je u pravcu čovjeka, koji ga je udario, ali ga nije prepoznao. Generalni direktor pokazivao je sve znakove ludila. No, sada su ga lako dogurali do čamca, u kome je već bila njegova žena. Ona je mirno sjedila i prazno buljila u zapjenjeno more. Dobila je slom živaca.
Kad je čamac za spasavanje dodirnuo površinu mora, prolomila se zrakom druga eksplozija. Pola milje dalje naišao je na minu i
“Karadorđe”.
Još živi svjedok, tadanji I. strojar Klement Antonini, priča o potonuću
“Karađorđa” slijedeće: — Plovili smo mirno. U stroju se nije ništa znalo što se događa vani. Ja nisam čuo eksploziju
“Petra”, niti sam imao pojma, da je s njim već svršeno. Iznenadni udarac mine osjetio se u stroju tako, kao da je pukla glavna dovodna cijev. Pogledao sam cijev, ali na njoj nikakve štete.
Tek sam tada opazio da je uslijed jakog pritiska eksplozije jedan ložač bio odbačen s mjesta na kojem je radio i pokušavao se podići. Drugog osoblja nije bilo, jer se plovilo s nepotpunom posadom. Brzo sam se uspeo stepenicama stroja i pojurio prema zapovjedničkom mostu.
Kad sam izašao napolje, brod je bio obavijen maglom i ništa se nije vidjelo. Trenutak, dva kasnije rastumačio mi je da tonemo, a s
“Petrom” da je već gotovo. Pogledao sam u pravcu
“Petra”. Jedino što sam uspio vidjeti bila je slika njegovog propelera, koji je još uvijek radio visoko u zraku. Zatim je
“Petar” naglo potonuo. Htio sam još skočiti u stroj, ali to više nije bilo moguće. Kod ulaza, na samim stepenicama, već se naziralo silno huktanje vode, koja je nadirala u brodske prostorije. Trebalo se spasavati. Poletio sam k čamcu, koji je već bio pripremljen za spuštanje. Kad smo bili daleko nekih pedesetak metara od
“Karađorđa”, brod se naglo podigao i okomito potonuo.
Posada
“Petra” sretno je dospjela vlastitim čamcima u Prvić Luku, a ona s
“Karadorđa” u Prvić Šepurinu.
Kad je kuhar Bučić na kopnu predavao spašenu torbu s dragocjenostima žene generalnog direktora i kad je torba otvorena, na malom zlatnom ručnom satu pokazivale su kazaljke četiri sata i pet minuta. Tog momenta naletio je
“Petar” na minu, a sat je prestao raditi uslijed vode koja je prodrla u njega.
Čuveni lovac koralja iz Zlarina, sada osamdesetišest godišnji starac Felicijo Vukov, očevidac je katastrofe
“Petra” i
“Karađorđa”: — Bilo je oko četiri sata poslije podne. Cijepao sam pred svojom kućom drva. Odjednom opazio sam kako dva parobroda plove u smrt — od svjetionika Tijat prema minskom polju.
Uz zlarinsku obalu bio je prirvezan jedan tender bivše ratne mornarice. Na njemu je bio samo jedan mornar, dok su drugi pili vino u gostionici. Viknuo sam mornaru i upozorio ga na opasnost. Ovaj je odmah potrčao u gostionicu. Sjećam se dobro, kako je tada jedan podoficir mahnuo rukom, kao da je htio reći “vrlo važno”. Hoće, ne će. Ipak su se nakon krzmanja odlučili da isplove i da upozore brodove na opasnost od mina. Ali minuti su prolazili i katastrofa se bližila. Tender se nije odmakao ni 200 metara od obale, a odjednom se zrakom prolomila eksplozija.
“Petra” je obavila gusta bijela magla.
Uskoro se prolomila i druga eksplozija. Pola milje dalje naišao je na minu i
”Karađorđe”. Nakon nekoliko minuta pramac
“Petra” zario se u more, dok mu je propeler još uvijek radio visoko u zraku, a zatim je naglo potonuo. Uskoro je i
“Karađorđe” nestao s morske površine. Naglo se podigao i okomito s pramcem prema gore nestao u morskim dubinama - završio je stari Felicijo.
Dva sata kasnije bile su posade jednog i drugog broda već prebačene u Šibenik. Prevezao ih je motorni brod tamošnje Lučke kapetanije.
Zapovjednici potonulih brodova pozvani su na saslušanje u Lučka kapetaniju, a posada se smjestila u hotel “Krka” i po raznim privatnim stanovima. Generalni direktor, zajedno sa svojom ženom, otputovao je slijedećeg dana u Zagreb, i ne pomišljajući više na Split i svoj osujećeni bijeg.
U šibenskoj lučkoj ispostavi odmah su saslušani zapovjednici brodova, ali prilično površno. Iz brojnih saslušanja i izjava nekih svjedoka, nitko nije okrivljavao kapetane za nesreću. Oni pak opet nisu teretili svog generalnog direktora, što je potpuno razumljivo, kad se zna, kakva je uloga i moć bila tadašnjih direktora.
...slijedeće...Tajanstvena smrt zapovjednika "Petra" i "Karađorđa" i Simptomatične rupe na kožnom kaputu....
Postao/la 
