Postao/la Morat ću opet posjetiti Guvernerovu i pažljivije pratiti , vidjet koliko toga riječkog ima tamo , koliko posjetitelja pa javim povratnu informaciju. U svakom slučaju treba nam muzej kojeg ćemo doživljavati riječki i biti ponosni na njega , Guvernerova palača bila bi idealna lokacija jer je predivno zdanje dostojno riječkog muzeja. A tek spojit u zajedničku ponudu i prirodoslovni muzej koji se nalazi u parka Vladimira Nazora, sve to pametno osmislit i ubacit u nekakvu brošuru . Ogroman potencijal stoji neiskorišten nama na dušu !
- novi gradski muzej RIJEKA.jpg (362.08 KiB) Pogledano 11407 puta
Žuto- svaki pedalj Guverenrove bi iskoristio
Plavo - donji park je dobar, ubacit što više zlenila....klupica
Crveno -bio bi drzak i bezobrazan (bez uvrede) te porušio Policijski dom i stambene zgrade, osim prirodoslovnog muzeja te napravio park i u njemu jednu središnju zgradu , koja bi riješila probleme postave prirodoslovnog muzeja našeg kraja. Moglo bi se čak i povezati malenim tunelom prirodoslovni muzej i gradski muzej , Rijeka je isprepetena tunelima, a posjetitelji bi bili sretni da saznaju kroz slike i sadržaj u tunelu i tu zanimljivu priču. Sjetite se kad smo prvi "medijski popratili" i provirili u tunele ispod Starog grada pa kad su poslije televizisjke kuće i novine izvještale o tome, zašto jer tema je zanimljiva i mistična a to ljudi vole. Kad smo kod tunela , bili smo i u tunelu koji se nalazi ispod Guvera .
Nadam se da Vas ovo neće uspavati, vrijedi sve pročitati !
GRADU NA RJEČINI NUŽNO TREBA DIJECEZANSKI MUZEJ TVRDE STRUČNJACI
Zlato i srebro Rijeke
Objedinjavanje sakralne baštine s područja Riječke nadbiskupije ima velikog smisla, jer su mnogi vrlo vrijedni predmeti ugroženi i daleko od očiju javnosti, a tada bi možda i lakše riješili problem s Italijom u koju je početkom rata 1941. odnesene neprocjenjive umjetnine
- Moći svetaca u pozlaćenim srebrnim okovima s ćiriličnim natpisima
- Relikvijar Barbare Frankopan.jpg (68.92 KiB) Pogledano 11405 puta
Nela VALERJEV OGURLIĆ, snimio Damir ŠKOMRLJ
Relikvijar Barbare Frankopan – Moći svetaca u pozlaćenim srebrnim okovima s ćiriličnim natpisimaRijeci treba dijecezanski muzej da sačuva ugroženu sakralnu baštinu i pokaže kako nije samo industrijska baština ono čime se grad može ponositi, a krajnje je vrijeme i da se reaktivira pitanje povrata iznimno vrijednih liturgijskih predmeta, frankopanskih zavjetnih darova koji su 1941. završili u Italiji i od tada ih prekriva zaborav. U najkraćem, tako bi glasila poruka stručnjaka s Katedre za umjetnost ranog novog vijeka pri Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta, upućena iz gradske vijećnice, u kojoj se pod vodstvom doc. dr. sc. Damira Tulića održava ciklus javih predavanja »O baštini u vijećnici«, kako bi se široj javnosti približilo bogatstvo spomeničke baštine grada Rijeke u razdoblju od 15. do 19. stoljeća, koja je često nepravedno zanemarena i izmiče pažnji građana.
Apel za osnivanje muzeja upućen je s predavanja prof. Mateje Jerman o najvažnijim predmetima od plemenitih metala u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu u kojoj se kao najstariji predmet čuva relikvijar nastao prije 1485. što ga je svetištu darovala Barbara Frankopan, u to vrijeme supruga srpskog despota Vuka Grgurevića Brankovića.
Kneginja krhkoga zdravlja
Veliki relikvijar u obliku stabla čiju krošnju pridržavaju anđeli izvorno je sadržavao moći čak 40 svetaca u pozlaćenim srebrnim okovima s ćiriličnim natpisima, prepletenim dragim kamenjem, kristalima i biserjem u obliku procvalih grana. Relikvije dvaju svetaca su kroz stoljeća izgubljene, a i postolje relikvijara je novijeg datuma, iz 1576.
Barbara, kneginja krhkoga zdravlja, bila je nećakinja Martina Frankopana, osnivača franjevačkog samostana na Trsatu, a darivala je i crkvu Marijina Uznesenja u Rijeci, gdje su trsatski franjevci održavali mise na hrvatskom jeziku. Nekadašnjoj Zbornoj crkvi donirala je pozlaćenu srebrnu pokaznicu, liturgijski predmet namijenjen izlaganju posvećene hostije, s kraja 15. stoljeća, koja je 1941. odnesena u Italiju. Zajedno s njom odnesen je i relikvijar u obliku poprsja sv. Ursule, nastao na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, a danas se nalaze u Rimu, u Palazzo Venezia, i nitko se ne trudi oko njihova povrata.
Prema mišljenju stručnjaka, upravo ova dva predmeta iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, mogla bi biti kruna zbirke dijecezanskog muzeja u Rijeci, a dvije prazne vitrine u postavu mogle bi podsjećati na umjetnine koje trebaju biti vraćene. Za takvo rješenje založio se prof. dr. sc. Marijan Bradanović koji se prije više godina i osobno pokušao zauzeti oko njihova povrata, ali bez uspjeha.
Strah od bombardiranja
– Neposredno prije početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, u travnju 1941. godine, tadašnji župnik Severino Scala dao je talijanskim konzervatorima dva najvrjednija predmeta iz crkve Marijina Uznesenja na evakuaciju, zbog straha da će jugoslavenske trupe sa Sušaka bombardirati Rijeku, pa su umjetnine sklonjene, ali su nakon Pariškog mirovnog sporazuma 1947. trebale biti i vraćene. Osnovana je i komisija za restituciju u kojoj je od Riječana bio čuveni povjesničar Danilo Klen, ali je vremenom sve palo u zaborav – kaže Bradanović koji je 2002., tada kao djelatnik Konzervatorskog odjela u Rijeci, intervenirao na višim instancama Ministarstva kulture, jer je od kolege iz koparskoga Gradskog muzeja Edvilija Gardine saznao da su dvije riječke umjetnine prikazane na izložbi u Museo di Palazzo Venezia.
– Odmah sam uputio dopis Upravi za zaštitu kulturne baštine, ali sam dobio odgovor da to ne bi trebao biti moj problem, jer se on rješava na višim razinama u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova. Dugo sam vjerovao da se stvar rješava tihom diplomacijom, ali kako je svaki široj javnosti poznati rezultat do danas izostao, mislim da se s hrvatske strane nije dovoljno na tome poradilo. Dok kolege iz Slovenije veoma glasno postavljaju pitanje povrata umjetnina odnesenih iz dijela Istre koji je danas u Sloveniji, mi u Hrvatskoj o tome uglavnom šutimo pa su i dvije riječke dragocjenosti zaglavile u bespućima povijesnog zaborava. Mislim da bi vlasnici, bila to Riječka nadbiskupija ili Župa Marijina Uznesenja, trebali zatražiti povrat i da bi, pogotovo danas, u okviru Europske unije to pitanje bilo lako riješiti običnom građanskom parnicom, a još bolje dogovorom – kaže Bradanović.
Nošeni u procesijama
Pokaznica Barbare Frankopan i relikvijar sv. Ursule nisu jedine umjetnine odnesene iz Rijeke, jer nedostaje i dio građe koja je pripadala Gradskom muzeju (Museo Civico), ali po Bradanovićevu mišljenju dva frankopanska zavjetna dara nošena u procesijama za riječku baštinu imaju posebno značenje – radi se o dva najznačajnija liturgijska predmeta u kategoriji relikvijara. Kao frankopansku baštinu prvi ih je prepoznao riječki povjesničar i političar, a u tri navrata i gradonačelnik Rijeke Riccardo Gigante kojeg je smaknula OZNA.
No, nisu izgubljene umjetnine jedini, niti prvi problem na koji upozoravaju stručnjaci govoreći o ugroženoj sakralnoj baštini. Najveći problem predstavlja baština razasuta po malim župama diljem Riječke nadbiskupije koja se u pravilu čuva u krajnje neprimjerenim uvjetima, na tavanima, u podrumima, zaboravljenim ormarima...
Župnici često nisu upoznati s vrijednošću umjetnina u župama koje preuzimaju, jer se prigodom primopredaje više ne pridaje tolika pažnja preciznoj izradi inventara kao u prošlim vremenima. Zbog toga su neočekivani pronalasci dragocjenosti u kakvom zabačenom kutku prilično česti, a može se nažalost dogoditi i da se umjetnine velike vrijednosti ne prepoznaju pa budu odbačene ili uništene.
Stariji istraživači pamte slučaj iz 1954. kada je jedan župnik s područja sjeverne Dalmacije u dvorištu obiteljske kuće pronašao vrijedan gotički triptih koji je u tom trenutku služio kao pokrov kokošinjca! Tako drastični primjeri na području Riječke nadbiskupije, srećom, nisu zabilježeni, ali nije rijetkost da se iznimno vrijedni liturgijski predmeti nađu odbačeni u pomoćnim crkvenim prostorijama. Mateja Jerman je u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom pronašla ophodni križ iz prve polovice 15. stoljeća koji se nosio u procesijama, ali to je tek jedan u nizu primjera zagubljenih vrijednosti.
Galvanizacija – najpogubnija
Na žalost, uslijed neznanja velike štete nastaju i zbog nestručne restauracije i tretiranja dragocjenih liturgijskih predmeta neprimjerenim metodama, od kojih je najpogubnija galvanizacija.
Ovaj elektrolitički postupak nanošenja metalne prevlake na određeni predmet vrlo je štetan ako se radi na predmetima umjetničkog obrta, jer nepovratno uništava izvorni izgled umjetnina, prekrivanjem dekoracija na njihovoj površini. Novi metalni sloj pod kojim nestaju fini reljefi i gravirane površine više se ničim ne da ukloniti, ali liturgijski predmeti ovim procesom dobivaju blještav sjaj, što i jest glavni razlog zbog kojeg se poseže za takvim načinom njihova »osvježavanja« .
Sve vlasnike predmeta od plemenitih metala, ističu stručnjaci, trebalo bi upozoriti na štetnost galvanizacije jer je riječ o metodi u prilično širokoj upotrebi, pa se zlatnina i srebrnina, u namjeri da bude oplemenjena, zapravo uništava. Pored svega, male župe u opustjelim mjestima često su na meti provalnika, a čuvaju predmete iznimne vrijednosti i nacionalnog značaja, poput zavjetnih darova Frankopana. Sve su to razlozi zbog kojih bi crkveno blago razasuto po župama trebalo okupiti u dijecezanskom muzeju i staviti pod pasku kustosa, kao što je učinjeno u susjednim biskupijama. No, iako alarm koji poziva na osnivanje takve ustanove u Rijeci zvoni već godinama, ozbiljna volja da se ovdašnje zlato i srebro primjereno zbrine i dalje nedostaje.
Na koji bi se način liturgijski predmeti trebali čuvati, pokazuju svijetli primjeri poput riznice trsatskih franjevaca ili katedrale sv. Vida koja je kao nekadašnja isusovačka crkva 1925. postala prvostolnicom Riječke biskupije, a od 1969. nadbiskupije, te na galeriji ima stalnu izložbu liturgijskih predmeta, crkvenog ruha, knjiga i slika. No, to su ujedno i jedine dvije crkvene zbirke u Rijeci dostupne oku javnosti.
Crkva Marijina Uznesenja koja je bila glavna riječka crkva kroz stoljeća, nema uređenu zbirku niti prostor za izlaganje, inventar kapucinske crkve Gospe Lurdske također je nepoznat široj javnosti, dok je zbirka dominikanskog samostana nedostupna čak i stručnjacima. Posljednji inventar dominikanskog samostana napravljen je 1983. godine kad je Konzervatorski odjel u Rijeci popisao 35 predmeta liturgijskog posuđa koji su dobili status kulturnog dobra, no danas stanje ove zbirke nije moguće utvrditi, jer spremnost za suradnju s istraživačima izostaje.
Uzaludna upozorenja
– Već godinama razgovaramo i molimo da se pokrene osnivanje dijecezanskog muzeja, upozoravamo da se s umjetninama postupa neprimjereno i pozivamo da se omogući pristup kulturnim dobrima koja su od velikog nacionalnog značaja. No, od uzaludnih nastojanja već smo pomalo rezignirani – kaže prof. dr. sc. Nina Kudiš.
Glavnu inicijativu za osnivanje dijecezanskog muzeja, koji je ušao i u strategiju kulturnog razvitka Grada Rijeke, trebala bi po mišljenju stručnjaka dati Riječka nadbiskupija. Uz umjetnine razasute po malim župama koje su najugroženije, u njemu bi svoje mjesto trebale naći i one iz središta biskupije, s tim da bi redovničke riznice zadržale svoju posebnost, a mogle bi funkcionirati kao detaširane zbirke matične ustanove.
Na taj način bio bi stvoren reprezentativni presjek sakralne baštine čitavog područja Riječke nadbiskupije koji bi imao veliki značaj u turističkoj ponudi grada, a još značajnije – Riječanima bi pružio uvid u dosad zanemaren segment kulturne baštine i pomogao da osvijeste kako žive u gradu koji se ima čime ponositi kroz cijelu svoju povijest.
– Industrijska baština Rijeke je važna i velika, ali nije jedina, kako bi se moglo zaključiti po značaju koji dobiva, kaže Mateja Jerman. Vrijeme je da građani osvijeste da Rijeka nije postala važno središte u 18. stoljeću, nego je ona to bila i davno prije Tvornice šećera koja je na neki način označila početak industrijskog razvoja. Tijekom 17. stoljeća u Rijeci je postojalo pet crkvenih redova. Ona je grad u koji su pozvani isusovci da među prvima obrazuju građane i središte u koje su se dolazili školovati pripadnici plemićkih obitelji. Taj grad je intenzivno živio i prije pojave industrije, ali se o tome nedovoljno govori, ne podupire se izdavanje knjiga s tom tematikom, ne financiraju se izložbe pa se ne treba ni čuditi da je riječka kulturna baština starijih povijesnih razdoblja zanemarena i javnosti nepoznata.
Šest sanduka za Villu Manin
Osim vrijednih liturgijskih predmeta iz crkve Marijina Uznesenja, iz Rijeke je početkom Drugog svjetskog rata u Italiju otpremljeno i šest sanduka s umjetninama iz Gradskog muzeja. Prema pisanju riječkog publicista Igora Žica, u sanducima je bilo 315 arheoloških nalaza s riječkih lokaliteta, uz velike slike riječkih umjetnika Giovannija Simonettija, Enrica Fonde, Francesca Colomba i Mađara Gyule Benczura. Umjetnine su u Villu Manin otpremljene 14. ožujka 1941. godine i nikada nisu vraćene, unatoč službenim zahtjevima koji su postavljeni u više navrata.
Učimo od Grka i Clooneyja
Kao primjer mudrog postupanja u reaktiviranju pitanja povrata umjetnina Marijan Bradanović ističe primjer Grčke koja je angažirala odvjetničku tvrtku Amal Clooney, supruge američkoga glumca Georgea Clooneyja, kako bi ishodila povratak u Grčku mramornih skulptura s Partnenona. Odvjetnica Clooney je u timu koji će pokušati s britanskom vladom dogovoriti da se iz Ujedinjenog Kraljevstva vrate skulpture što ih je 1811. godine lord Elgin, britanski veleposlanik u Otomanskom carstvu, u čijem je sastavu tada bila Grčka, odnio s atenske akropole.
Bradanović smatra da su Grci mudro postupili jer će kampanjom koju su poveli uz podršku supruge Georgea Clooneyja zadobiti široku medijsku podršku i simpatije javnosti, a kao posebnu važnost ističe i atraktivnost Muzeja Akropole, jer nitko više ne može tvrditi da bi u Ateni spomenici bili ugroženi, zapostavljeni ili slabo prezentirani. I Rijeka bi lakše mogla vratiti umjetnine kad bi mogla dokazati da će o njima dostojno skrbiti, kaže Bradanović, koji upozorava da bi nas nebriga za baštinu mogla koštati i dodatnih gubitaka spomenika:
– Tko kaže da naši kolege i prijatelji iz Kopra neće sutra zahtijevati povrat trsatskog reljefa lava sv. Marka na koparsku palaču Armerie, gdje se do 1814. izvorno nalazio, ne shvatimo li da ga valja vratiti na dostojno mjesto koje mu je na Trsatu Nugent izvorno zamislio, umjesto da tužno stoji prislonjen na ogradni zidić podno trsatskog boćališta.
Riznica Franjevačkog samostana na Trsatu
U riznici Franjevačkog samostana na Trsatu čuva se desetak liturgijskih predmeta od plemenitih metala koji idu u red vrhunskih vrijednosti. Uz veliki relikvijar Barbare Frankopan, tu je i procesijski križ iz druge polovice 15. stoljeća, kao i lađica u kojoj se pohranjuje tamjan s kraja 15. stoljeća, s vrlo rijetkim prikazom Navještenja na poklopcu.
Profinjenošću izrade ističu se tri kaleža mađarske provenijencije od kojih je jedan dar zagrebačkog biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića, a pažnju plijeni masivni zlatni privjesak u obliku dvoglavog orla, optočen draguljima, što ga je 1536. Trsatskom svetištu darovao car Karlo V. Na popisu najvećih dragocjenosti nalazi se i oltarno raspelo s janjetom iz 16. stoljeća, te srebrna skulptura Bogorodice s djetetom koju je hrvatski ban Toma Erdödy, slavljen zbog pobjede izvojevane 1593. nad Turcima u bitci kod Siska, darovao 1597. godine kao zavjetni dar za ozdravljenje teško bolesnog sina Sigismunda. Tu je i Zavjetna kruna senjskih uskoka, kao zavjet miru iz prve četvrtine 17. stoljeća, te Relikvijar nevine dječice, dar grofa Ferdinada Porcie iz 1631.
Grof Porcia bio je dvorski namjesnik cara Leopolda I. te je imao važnu ulogu u njegovu obrazovanju. Na povezanost Trsatskog svetišta s bečkim dvorom ukazuje i činjenica da je i car Leopold I. 1693. godine Gospi darovao dva zidna svijećnjaka koje je nedavno Mateja Jerman pronašla u franjevačkom samostanu i izvukla iz zaborava. Jedan svijećnjak personificira Leopolda I. u liku rimskoga cara Augusta, dok je na drugom prikazan rimski ratnik koji podsjeća na njegova sina Josipa I. Ekskluzivnost carskog dara ogleda se i u karakteru prikaza, jer prikaz antičkih likova nije uobičajen za sakralne prostore toga vremena. Ovi bi svijećnjaci također trebali biti izloženi u riznici trsatskih franjevaca, a zajedno s ostalim darovima ukazuju na tradiciju Habsburgovaca da se zavjetuju Majci Božjoj Trsatskoj.
Iz crkve Marijina Uznesenja u duždevu vilu u Passarianu
Relikvijar svete Ursule i pokaznica Barbare Frankopan iz riječke crkve Marijina Uznesenja preneseni su 3. travnja 1941. u Villu Manin, čuveno obitavalište posljednjeg venecijanskog dužda u Passarianu, nedaleko Udina. Kasnije su bili pohranjeni na različitim mjestima u Furlaniji, da bi 1972. bili smješteni u Rimu u depoima Palazzo Venezia, u kojoj je svojedobno bilo sjedište Benita Mussolinija. Nakon 60 godina projekt njihova izlaganja pokrenuo je kontroverzni povjesničar umjetnosti Vittorio Sgarbi koji ih je izvukao iz sanduka, zajedno sa slikama odnesenima iz crkvi i palača u Piranu, Portorožu, Kopru i Novigradu, među kojima su djela čuvenih venecijanskih majstora Paola Veneziana, Vivarinija, Carpaccia i Tiepola.
Slike su nakon restauracije prikazane na izložbi s nazivom »Histria - restaurirane umjetnine od Paola Veneziana do Tiepola«, koja je 2005. održana u tršćanskom muzeju Revoltella, a krajem prošle godine 21 djelo dobilo je novi dom u tršćanskom muzeju Sartorio. Izložba je izazvala pravu buru reakcija u Sloveniji, za razliku od Hrvatske u kojoj je cijela stvar prošla gotovo nezamijećeno.
Relikvijar svete Ursule i pokaznica Barbare Frankopan nakon restauracije nisu izlagani, ali su publicirani u katalogu izložbe koji donosi podatak da je relikvijar sv. Ursule iz riječke crkve Marijina Uznesenja bio odnesen i 2. listopada 1509., kad je Angelo Trevisan, zapovjednik mletačkog ratnog brodovlja na juriš osvojio Rijeku, temeljito opljačkao grad i na kraju ga spalio. No, za razliku od većine dragocjenosti pokradenih iz riječkih kuća i crkvi koje Venecija nikad nije vratila, relikvijar sv. Ursule vraćen je uz posredovanje austrijskog cara 1521. godine.
Prema riječima Mateje Jerman, brojnost relikvijara sv. Ursule upravo je karakteristična za ove prostore. U sakralnoj zbirci crkve svete Trojice u Novom Vinodolskom čuvaju se čak tri takva relikvijara, a u župnoj crkvi svetog Jurja u Hreljinu, župnoj crkvi svetog Andrije u Bakru i u sakralnoj zbirci župe svetog Stjepana u Dobrinju na otoku Krku nalaze se još tri primjerka. Sv. Ursula uživala je veliku popularnost, posebice u 14. stoljeću, a stekla ju je zbog legende da je pogubljena zajedno s 11.000 mladih djevica na velikom hodočašću na koje je krenula prije udaje za engleskoga princa kojeg je željela preobratiti na kršćanstvo.
Novi list
ali soba je očaj...treba...ju urediti..
