Da.
Vrlo zanimljivo štivo o povijesti Roma i njihovim običajima imate ovdje.
"Upoznajamo romsku zajednicu"Danas na svijetu , živi oko 12 milijuna Roma. No točnu brojku nemoguće je dobiti, zbog njihovog načina života. Vuku korijene iz Indije.
Romski jezik je indo-arijski porijekla i ima mnogo dijalekata koji se govore, ali korijen jezika je drevni Punjabi, ili Hindski jezik. Govorni romski jezik je raznolik, ali svi dijalekti sadrže neke uobičajene riječi koje koriste svi Romi.
Romi su sastavljene od više različitih grupa ljudi od samog početka, a van Indije su se apsorbirali kroz povijest. Kada su došli u Europu s Istoka, prvi Europljani su mislili da potječu sa prostora Turske, Nubije ili Egipta. Između ostalog, Romi su se nazivali Egipćani ili "Gyptians", što je riječ za "Cigan". U nekim mjestima, ovaj egipatski identiteta doveden je u posve ozbiljno prihvaćanje, a bio je bez sumnje postavljeno od samih Roma koji su među prvima došli na prostor Europe.
Neke države su ih zbog nomadskog načina života prislino htjele asimilirati no nisu uspjele. Neke i istrijebiti.
Tako je bilo i u Hrvatskoj, gdje je ustaška Nezavisna Država Hrvatska visokom djelotvomošću surađivala s njemačkim nacističkim okupatorima na uništenju Roma,Srba, Slovenaca pa i samih Hrvata kao samo jednog od naroda u nizu koji je u tom razdoblju pretrpio skoro potpuno uništenje. Jedan dio hrvatskih Roma stradao je i izvan zemlje, u nacističkim logorima gdje su deportirani od strane vlasti NDH, no najveći je dio hrvatskih Roma stradao u Hrvatskoj u koncentracijskom logoru Jasenovac. Poznat je podatak da je jedan manji dio Roma upućivan u druge nacističke logore diljem Europe kao radna snaga. Upravo iz razloga što se niti jedan deportirani Rom iz Jasenovca i drugih nacističkih logora nije vratio u svoju domovinu i svojoj obitelji, a nakon samog završetka rata, teško je istražiti ukupan i stvaran broj svih tih žrtava. Država nije još otvorila sve arhive.
No da ne duljimo evo ono što nas zanima. Nakon pokopa, sve materijalne veze s pokojnikom moraju biti pažljivo uništene. Npr njegov auto ili čak sve njegove životinje (osim konja)...
Romski rituali prilikom smrtiAntička vjerovanje među Romima još uvijek su iznenađujuće česta i u današnje vrijeme. Romi i danas vjeruju da mrtvi imaju slobodu putovanja između svijeta živih i svijeta mrtvih. Veliki broj Roma boji se mrtvih. Te "žive mrtve osobe" nazivaju čoksano. "čoxano" ih čovaxano" što u prijevodu znači duh. Duhove čine oni pokojnici čija je duša mrtva, ah iz nekog razloga su ostali zarobljeni u ovom svijetu. Romi smatraju da su duhovi osobe koje imaju nekakvo neoprostivo počinjeno djelo koje je pokojnik uradio za vrijeme svojega života, ili smatraju da je jednostavno pokojnik svoju dušu prodao đavolu.
Romska religija ima visoko razvijen smisao za moral, tabu i nadnaravno. Ruski pisac i znanstvenik Leksa Manuš (1942.-1997.), zaključio je da su romske religije i vjerovanja vjerojatno izvedene od starih Shivaistic pojmova. On je pronašao niz riječi koje daju nagovještaj da su romski predci u Indiji bih vjernici Shive (Šhive). Riječ kao "rašaj" (svećenik), koriste se i danas među pojedinim romskim skupinama i usko su povezane s Shivaistic pojmovima, a u svezi s Rishi svećenicima (Šiva svećenicima).
Neka poganska vjerovanja preživjela su među Romima sve do danas bez obzira na njihov dug put migracija kroz različite zemlje i kulture. Romi vjeruju u snagu riječi, a izrečene riječi od strane pojedinca mogu donijeti dobru i lošu sreću.
Kao rezultat toga. u svim romskim skupinama, može se ponekad pronaći gotovo jednaki pristup ponašanju unutar samog razgovora. To je vidljivo kada se u razgovoru govori o dobrim i lošim stvarima, o prokletstvu bolesti ih smili. Ronn vjeruju u "zle urokljive oči", a postoje i načini za zaštitu od istih. Riječi koje imaju značenje proklinjanja ih prokletstva u romskom jeziku nazivaju se aimaja "annanja" i smatra se da donose zlu sreću onome kome su upućene. Riječi kojima se Ronn kunu ih proklinju nešto nazivaju se solaksa. "solaxa".
Sve zajedno nema nikakve veze sa službenom kršćanskom, muslimanskom ih nekom drugom vjerom, iako Ronn ponekad psovanje i proklinjanje počine i u samoj crkvi ih u džamiji. Romi nikada neće psovati ih proklinjati ako je u blizini prisutan svećenik ih imam.
Romska plemena imaju svoje običaje u vezi smrti. Vjerovanje u nadnaravno je temeljno i zajedničko za sve Rome. te malo varira od plemena do plemena. Za Rome. smrt je besmisleno, neprirodna pojava koje bi trebala razljutiti one koji umiru. Na pristup smrti. Romi se ne susreću samo s boli unutra svojeg srca. već se i konačno odvajaju od voljene osobe odjednom. Oni su također zabrinuti zbog moguće osvete mrtvih, ili takozvanog "mulo", koji mrtvi mogu tražiti protiv onih koji ostaju u svijetu živih.
Ovdje ima mnogo praznovjernih znamenja smili, najčešće se smrti spominje kada se čuje krik sove. Još jači i siguran znak smrti je ozbiljna bolest. Kada Ronn osjete i saznaju da će jedan od njihovih članova grupe umrijeti, takvo saznanje u žurnom postupku šalje se svim rođacima, bez obzira na to koliko daleko bi oni mogli biti. Preko fiksnih kontakata koje Ronn stalno održavaju i koji se na romskom jeziku naziva "vuntia", Ronn su mogli pronaći jedni druge na mjerne čak iako nisu imah fiksnu adresu prebivanja. Kada se ukaže hitnost, rodbina i prijatelji su u kontaktu, posebno u slučaju teške bolesti ili smrti. Svi rođaci koji eventualno mogu doći pojave se kraj postelje osobe koja je dostigla kraj svojeg života. Potrebno je pokazati solidarnost obitelji, te je potrebno dobiti oprost od umirućeg za neko prije urađeno štetno djelo ili ponašanje. Tu se prilazi bez opasnosti od neke dugotrajne i dugo čuvane i skrivene tajne zavisti ili ljutnje prema dijelu onih koji su započeli svoje putovanje u svijet mrtvih.
Umirući Rom nikada se ne ostavlja sam. To nije samo iz samilosti prema njemu samome, već se odnosi i na mogući strah i ljutnju od umirućeg, a prema njegovim članovima obitelji. On ne smije umrijeti u svojem uobičajenom mjestu. Tradicionalno nomadski Romi prije smrti člana svoje zajednice u krevetu postave ispred šatora ili kampa, obično pod improviziranim šatorom. Rodbina i prijatelji okupljaju se oko umirućeg Roma. a okupljanje traje kroz dan i kroz noć. Ostali Romi u logom vode brigu o praktičnim pitanjima kao što su hranjenje posjetitelja i ispraćaj onih prijatelja ili članova rodbine koji su došli. Suze. žalost i tuga javno se pokazuju.
Smrt dolazi na kraju, i povećava žalost članova obitelji i prijatelja. Od nastupanja same smrti pa sve do pokopa, neki tradicionalni običaji jako se poštuju i isti se i danas strogo provode unutar same romske zajednice. Prije svega, tu je ukupna apsorpcija na žalost, bez ikakvih daljnjih aktivnosti dok ne prođe sama sahrana. Nema pranja tijela, brijanja ili češljanja kose. a hrana se u domu pokojnika ne priprema. U domu pokojnika pije se samo kava, rakija, pivo liker, dok dinga pića nisu dozvoljena. Ogledala moraju biti pokrivena, a posude s vodom moraju biti ispražnjene. Ispred doma pokojnika pali se vatra koja se ne smije ugasiti sve do njegovog samog ukopa. Vatra se za pokojnika pali kako mu ne bi bilo hladno na onome svijetu i kako bi se rastjerali zli duhovi. Uz vatru sjede članovi obitelji i prijatelji koji su došli otpratiti pokojnika, te se uz vatru izmjenjuju.
Dodirivati tijelo pokojnika nije dozvoljeno, zbog straha od osvete, "marime", ili radi kontaminacije. Zbog toga je pokojnik opran i obučen, i to u najfiniju odjeću, i to neposredno prije smrti. Ako je smrt bila neočekivana i to nije moguće angažiraju se ne Romi. kao što je pogrebno društvo, koji se obično zovu za obavljanje tih zadataka odmah nakon smrti. Neka plemena stavljaju čep u nosnice pokojnika koji je urađen od voska pčela, a kako bi spriječili izlazak zlih duhova iz tijela pokojnika.
Važan korak je okupljanja onih stvari i predmeta koje će biti korisne za pokojnika tijekom njegovog putovanja iz života u smrt. a koje će biti smještene u lijes. Te stvari mogu uključivati gotovo sve. kao stoje odjeća, alat. pribor za jelo, nakit i novac.
Ponekad se angažira mala grupa romskih muzičara kako bi svirali pogrebne marševe, a takva grupa uvijek ide ispred lijesa. Muzičari su popraćeni udovicom ili udovcem, drugom ožalošćenom rodbinom, a ako treba poštivati lokalne vjerske običaje i od strane svećenika. Kako se povorka bliži mjestu sahrane žalosti se povećava, a vrhunac tuge dolazi kada se lijes spušta u grob. Tugujući članovi obitelji i prijatelji uglavnom u grob bacaju kovanice, novčanice, kao i pregršt zemlje.
Boja koje su nosile ožalošćeni članovi obitelji na romskim sprovodima, sve do posljednjeg vremena, tradicionalno je bila bijela ili crvena boja. Danas se crna boja često prihvaćena kao boja žalosti. Bijela boja kod Roma izražava simbol čistoće, zaštite, i sreće. U nekim dijelovima Istočne Europe romska plemena, pogotovo žene. u cijelosti će biti obučene u bijelu boju. a muškarci nose bijele kravate i bijele rukavice, dok na svoje šešire stavljaju bijele trake. Crvena boja također simbolizira zaštitu od zlih duhova mrtvih, te je često bila nošena na romskim pogrebima. Romi smatraju da crvena boja donosi sreću, vjerojatno zbog drevnih vjerovanja da je krv izvor vitalnosti i života. Crvene košulje i suknje su zajednička odjeća za žene na sprovodima među nekim plemenima, a muškarci često nose crvenu maramu oko vrata. Crvena boja je također boja dominantna u mnogim romskim pogrebnim ukrasima.
Na romskim sprovodima neizbježno je uvijek velika gužva. To je prilika za prijatelje i obitelj da se ujedine, da pokojniku žele dobar put jer on ulazi u novi život. Novine ponekad navode i opisuju romske sprovode kao bahato ponašanje pokojnikove obitelji, a kako bi imali nekakvu važnost u široj zajednici i kako bi se pokazali u rastrošnosti. Treba imati na umu da je ogroman pogreb pravilo, a ne iznimka u društvu Roma.
Nakon pokopa, sve materijalne veze s pokojnikom moraju biti pažljivo uništene. Što god se može zapaliti i izgorjeti, kao što su odjeća i posteljina, zapaliti će se kako bi se pretvorili u pepeo. Stvari kao što su tanjuri, čaše. ili nakit koje su pripadale pokojniku bit će bačene ili uništene. Ponekad su se životinje, koje su pripadale pokojniku, morale ubiti. Samo konj je uglavnom isključen iz ovog pravila. Pokojnikov auto. čak i prikolica, moraju biti spaljeni i uništeni. Ovakav postupak otklanja svaku mogućnost osvete, "marime" od strane pokojnika. Neka plemena idu i korak dalje, te vjeruju da će pokojnikov duh trebati svoje stvari u svojem zagrobnom životu.
Budući da to očito nameće velike financijske poteškoće na daljnje preživljavanje obitelji, postalo je sve više i više uobičajeno izvršiti prodaju pokojnikovih stvari, a ne uništiti ih. Pokojnikove stvari nikada se ne prodaju samim Romima ili članovima njihovih obitelji kako nitko ne bi profitirao. Nema Roma koji će uzeti ili otkupiti pokojnikove stvari riskirajući osvetu istoga. "marime". Poslije pokopa pokojnika istome ne bi trebao ostati niti najmanji trag u romskom kampu ili kućanstvu. Čak se i korištenje njegovog imena izbjegava, osim ako je to apsolutno neophodno.
Nakon ukopa priprema se veliki obrok za sve koji su prisustvovali činu sahrane. Obično prvi započinje jesti netko od prijatelja ili rođaka pokojnika. U nekim romskim plemenima, pokojnik treba biti zastupljen na tim jelima, i to od strane neke dinge osobe koje je iste dobi kao pokojnik, i koji je odjeven na sličan način. Ovi običaji pod romskim nazivom "pomana" održavaju se u različitim intervalima, tradicionalno devet dana. Šest tjedana, šest mjeseci, i. konačno, godinu dana nakon smrti. Na svakoj od tili "pomanci ", neki članovi rodbine, počevši od najdalje rodbine, najavljuju svoju namjeni da okončaju svoje razdoblje žalovanja prema pokojniku. Posljednji koji to mogu najaviti i to tek nakon jedne godine, su članovi uže obitelji pokojnika.
Tradicionalnim romskim uvjerenjima, život za mrtve nastavlja se na nekoj dmgoj razini. Međutim, postoji veliki strah među živima da se mrtvi mogu vratiti i na neki nadnaravni način te da mogu opsjednuti žive. To mišljenje i stav je uglavnom i razlog što se pokojnikovo ime ne spominje, što se njegovo mrtvo tijelo ne smije dirati, a svi predmeti koji su pripadali pokojniku moraju biti uništiti. Preživjeli moraju biti zaštićeni na svaki način od zlih duhova pokojnika, "marime". Da biste to izbjeglo, ponekad oko groba pokojnika obitelj postavi kamenje ili trnovite gine.
Romi vjeruju da duše mrtvih mogu biti reinkarnirane u drugog čovjeka ili životinju. Najviše se boje svega što je moguće ponovno povezati sa pojavljivanjem pokojnika kao "Mulo " ili u prijevodu "živi mrtvac" Romi smatraju da ako nisu poduzete stroge mjere opreza, te ukoliko nisu poštovani običaji pri samom postupku i ukopu pokojnika, "Mulo" može pobjeći iz tijela pokojnika i tražiti osvetu za one koji su ga povrijedili kada su bili živi. Mulo, se po vjerovanju Roma može pojaviti kao vukodlak koji će ih terorizirati, a to je siguran znak za nesreću.
Vjerovanje u nadnaravne moči očito igraju značajnu ulogu u mnogim aspektima romskog života. Međutim, od svih svojih obreda i običaja povezanih sa smrću Romi zaista imaju veliki strah i puni su praznovjerja nego bilo koji drugi narod.
Većina Roma na Balkanu muslimanske su vjeroispovijesti i imaju sve muslimanske elemente u svojem svakodnevnom životu, imena, način prehrane, odjeća i neke vjerske obrede. Ostali Romi su kršćanske katoličke i pravoslavne vjeroispovijedi, a ima i Roma protestantske vjere.
Kraj teksta!
Postao/la 
