Novi list

[medo90]

Pišu tko je umro u Zagrebu (svi umrli i gdje će biti sprovod), a za ove u Rijeci, tko ih šiša, neka rodbina plati osmrtnicu. A ako ljudi nemaju za osmrtnicu - čega će biti sve više - što onda? Riječani u riječkom Novom listu mogu saznati tko i kada i kako i zašto je umro u Zg, ali u Rijeci, jok!

[Domestos]

Nakon samo nekoliko članaka o našim kraljevima Korza, sumnjivim poslovima SDP-a u Rijeci
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/G ... a-mjesecno


Dolazi vijest da Novi list kupuje Linić i njegovi prijatelji riječani (između ostalog i kraljevi Korza).

http://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-pri ... nak-353899

http://www.vecernji.hr/vijesti/rijecki- ... nak-352453

[teo]

Pišu tko je umro u Zagrebu (svi umrli i gdje će biti sprovod), a za ove u Rijeci, tko ih šiša, neka rodbina plati osmrtnicu. A ako ljudi nemaju za osmrtnicu - čega će biti sve više - što onda? Riječani u riječkom Novom listu mogu saznati tko i kada i kako i zašto je umro u Zg, ali u Rijeci, jok!

Stvarno rijetko gledam penzionerski facebook, pa nisam primjetio da u Rijeckom izdanju imaju podatke o umrlim u Zagrebu? Valjda bi to trebalo biti u Zagrebackoj verziji, kao sto u Zagrebackoj verziji daju npr raspored kinopredstava u Zg a ne u Rijeci.

A sto se tice placanja osmrtnica, to je jednostavno obicaj i tesko da ce zamrijeti tek tako, novac je za tu prigodu zadnji problem. Prosetaj se malo grobljima, pa pogledaj koliko mramora se "potrosi" na grobnice, jedan oglas je tu mizeran trosak (relativno obicna grobnica od mramora je cca 3000-4000 eura) OK, grobnica se ne kupuje svake godine, ali i opet trosak osmrtnice je mala stavka u odnostu na ostatak kod pogreba a ponavljam "to je obicaj". A zna se da je bolje da "propadne selo nego obicaj"

[medo90]

Nemam komentara na selo i običaj, ali mi se čini da bi riječke novine trebale objaviti i rječke komunalne obavijesti, kada su već tako uslužne prema zagrebu i njegovim građanima. Mislim da je to stvar principa. Taj podatak ne bi ometao objavljivanje osmrtnica za onoga tko ima novaca pa makar to bilo i 99% građana.
Možda bi bilo dobro prošetati se i po onom dijelu naših groblja gdje su opća ukopna mjesta, bez mramora. Samo drveni križ. Vjerovao ili ne ima i toga. Nakon određenog broja godina, polje se prekopava, a ako rodbina nema novca za grobno mjesto, kosti idu u zajedničku grobnicu. I to je to.

[gost]

mene je šokiralo kad sam na drenovi bila na sprovodu čovjeku ukopanom u općem polju, došao mini bager i zatrpava grob

[teo]

Nemam komentara na selo i običaj, ali mi se čini da bi riječke novine trebale objaviti i rječke komunalne obavijesti, kada su već tako uslužne prema zagrebu i njegovim građanima. Mislim da je to stvar principa. Taj podatak ne bi ometao objavljivanje osmrtnica za onoga tko ima novaca pa makar to bilo i 99% građana.

Slazem se. Predpostavljam da je logika iz sadasnjeg ponasanja ta da se za Rijeku i okolicu ne trebaju truditi jer ionako to ljudi sami obave preko osmrtnica, a u Zagrebu moraju jer tamosnji stanovnici svoje osmrtnice objavljuju u Vecernjaku.

Nakon određenog broja godina, polje se prekopava, a ako rodbina nema novca za grobno mjesto, kosti idu u zajedničku grobnicu. I to je to.

Pa naravno, nego kako drukcije? Da ne rade tako, tko bi im placao "odrzavanje" grobnog mjesta?

[Adamić]

Prije točno 112 godina osnovan je Novi list, najstarije aktivne hrvatske novine.

Novi list se sjetio napisati nešto za svoju obljetnicu, tj.rođendan ali ovaj put tekst je posvetio samo utemeljitelju dok općenito o samoj firmi kroz povijest nema ni slovca. Čudno a kad je obljetnica rođenja ili smrti Supila nije bilo ni slovca u novinama. Bilo kako bilo donosim tekst.

viewtopic.php?f=98&t=486&p=53324#p53324

[Adamić]

Izvor koji mi radi u N.L.-u kaže da N.L. piše samo o nečemu kad su nekakvi jubileji, okrugle brojke-godine i na dan rođenja nekoga , dakle o obljetnicama nečije smrti se ne piše.

Eto toliko...bilo bi dobro kad bi mi netko tako lijepo mogao odgovoriti i iz redakcije N.L. -a gdje je odgovor na email nepoznanica.

[gost]

Na krilima čitatelja kroz 65 godina

Povijest Novog lista zapravo je neraskidivo povezana sa suvremenom poviješću Rijeke, Grada koji je tek Mirovnim ugovorom u Parizu, 10. veljače 1947. godine, premostio granicu na Rječini spajajući dotadašnju Rijeku, gotovo cijelo stoljeće kao izdvojeno područje pod upravom Mađarske odnosno Italije s intervalom kao samostalnom državom, sa Sušakom, naseljem začetim u drugoj polovici 19. stoljeća, u jedinstvenu cjelinu unutar Hrvatske odnosno Jugoslavije. Okružni komitet KPH za Hrvatsko primorje i Oblasni komitet KPH za Istru, sa sjedištem u Labinu, odlučili su naime da se u novom okruženju u neto formiranom jedinstvenom gradu, kada je poslije pariškog mirovnog ugovora i formalno završio Drugi svjetski rat, ukine Primorski vjesnik, da Glas Istre postane tjednik sa sjedištem u Puli te da 1. ožujka 1947. godine u Rijeci (prvi broj je nosio datum 2. ožujka) započne izdavanje i tiskanje dnevnog lista Riječki list, koji će 16. travnja 1954. godine promijeniti ime u Novi list.
Bilo je to vrijeme neimaštine i političkih turbulencija, ali i početaka poslijeratne obnove i izgradnje, u kojoj je Rijeci kao najvećoj luci na istočnoj obali Jadrana bila namijenjena značajna uloga. Novi list je stoga bio tek jedno od poduzeća koja su te važne 1947. godine osnovana u Rijeci. Partijska su tijela slične direktive o osnivanju kao i u slučaju Novog lista izdala i za Autotrolej, Autotrans, RIO, Jadroliniju, Jugoliniju, Istravino, Dezinsekciju, Elektroprimorje, PIK, Transadriju, Jadroagent, Metalografički kombinat, Vodovod i kanalizaciju. S već postojećim industrijskim postrojenjima (rafinerija, brodogradilište i Torpedo) te s tvrtkama koje će biti utemeljene sljedeće godine, poput Brodokomerca i Brodomaterijala, zaokružena je niska potpornih stupova budućeg industrijskog procvata Rijeke i njene gospodarske moći.

Redakcija na Jadranskom trgu
Riječki odnosno Novi list pojavio se dakle kao glasilo grada i regije koji su se poput feniksa trebali dignuti iz poslijeratnog pepela, s idejom da informira o naporima novouspostavljene vlasti ali i animira »radni narod« u zajedničkom pregnuću za opći boljitak, no stjecajem okolnosti tek što je prohodao postao je i papirnatim svjedokom velikog loma u komunističkom svijetu koji je »narodnu vlast u Hrvatskoj i federativnoj Jugoslaviji« 1948. godine stavio pred još veća iskušenja.
Miroslav Bajzek, koji će krajem ovog mjeseca navršiti 83 godine, živo se sjeća tog politički dinamičnog ali i opasnog vremena. Jedini živući novinar prve redakcije Riječkog lista, koji je do 1968. godine kada je otišao iz Novog lista prošao put od novinara početnika do glavnog urednika, imao je i osobnog razloga upamtiti to doba i posebno jedan datum.
– U proljeće 1948. godine, neposredno pred veliku maturu, u Sušačku gimnaziju su došli predstavnici Riječkog lista, točnije Mladen Deranja koji je bio zamjenik glavnog urednika Vinka Antića i u njegovoj pratnji Ljubo Nikolić, tadašnji dopisnik Tanjuga. Došli su, nama maturantima, ponuditi upoznavanje novinarstva preko Riječkog lista. Pošto sam već počeo naginjati ka novinarstvu, javio sam se. Čim sam u lipnju maturirao došao sam, prema ranijem dogovoru, u Riječki list i javio se Vinku Antiću koji se, po profesorskoj i zavičajnoj crikveničkoj liniji, poznavao s mojim ocem. Redakcija je bila iznad kavane Zora na današnjem Jadranskom trgu. Rekao mi je da ću preko ljeta tu raditi, pa ako bude sve u redu i ja zadovoljan da ću ostati, a ako nešto ne bude kako valja mogu ići studirati. Odmah mi je odredio novinara, mentora, s kojim ću početi učiti zanat. Bio je to Nenad Brixy koji je poslije postao najpoznatiji kao pisac romana. On je imao 24, a ja 19 godina. No, ono po čemu ću posebno upamtiti prvi dan na poslu, a bio je 1. srpnja 1948. godine, je to da je u novini objavljena Izjava CK KPJ povodom Rezolucije Informbiroa, a na pune četiri stranice protegli su se antiinformbirovski napisi. Riječki list prodan je toga dana u tada rekordnoj nakladi od 14.050 primjeraka. Zanimanje ljudi za događanja oko reakcije jugoslavenskih vlasti na Rezoluciju Informbiroa bilo je ogromno. To je na neki način bio i putokaz redakciji s čime će se preko ljeta baviti do 5. kongresa SKJ. Tako i meni. Prvi mi je zadatak bio odlazak u tadašnju Tvornicu duhana gdje smo razgovarali s vodećim ljudima o tome što rade, kakvi su im proizvodni rezultati i kako prolaze u natjecanju s drugim poduzećima, te kako se pripremaju za kongres, kaže Bajzek.

Prijelomne godine
Narednih dvadeset godina bili su prijelomni za Riječki/Novi list. Valjalo je opstati, a vremena su bila sve samo ne idealna za opstojnost novine. Uza sve gospodarske i razvojne teškoće te nepovoljno međunarodno okruženje, valjalo je i vlastitim snagama nešto pokušati mijenjati kako bi se ipak pridobili čitatelji da postojanje Novog lista ne postane upitno. To je upravo Bajzekovo vrijeme.
– U početku smo izlazili u 12 sati sa sutrašnjim nadnevkom. To se nije pokazalo najboljim. Moglo se do kraja dana bilo što dogoditi, a to biste u novini mogli pročitati tek sutradan poslijepodne. Kada sam 1961. godine postavljen za glavnog urednika među prvim stvarima koje sam promijenio bio je taj podnevni izlazak novine. Prešli smo na jutarnje izlaženje 18. svibnja 1963. godine, ali i na manji format. Do tada je Novi list izlazio na ogromnom formatu, a kako je često zbog nestašice papira izlazio na četiri stranice, to nije dobro izgledalo. Drugi važan iskorak je bila nabavka nove tiskarske tehnologije. Imali smo užasno staru tehnologiju, ne samo rotaciju nego i sve drugo. Novine smo tiskali na opremi koja je bila još iz vremena prije Prvog svjetskog rata. Krenuli smo u akciju nabavke novog tiskarskog stroja i postupnu obnovu druge tehnologije. To je napravljeno 1964. a dovršeno 1965. godine, kada je 18. svibnja nova rotacija i puštena u pogon. Riječ je o čuvenom stroju »Plamag«, kupljenom u Istočnoj Njemačkoj, koji je doista odradio svoje. Bio je to veliki napredak u odnosu na ono što je bilo prije. Poslužio je sve do sredine devedesetih kada je Novi list nabavio novu rotaciju. Treći važan događaj u povijesti Novog lista bilo je preseljenje u današnje prostore u Zvonimirovoj ulici na Mlaki, u »Kuću štampe« kako se nazivala. Iako smo bili i malo žalosni, jer smo otišli iz centra grada gdje je sve bilo dostupno, ta ideja Milana Slanog, od kada je došao iz Beograda 1953. godine postavši direktor i glavni urednik, da se napravi moderna zgrada u kojoj će se smjestiti sve što Novom listu treba bila je od dalekosežnog značaja. Do tada je naime Novi list radio na desetak različitih lokacija po gradu gdje su bile smještene različite službe, što je jako kompliciralo izradu novine. Na koncu, važan je događaj za približavanje čitateljima i pokretanje nagradne igre »Čitalac Novog lista milijuner«, 1967. godine kada se slavila 20. godišnjica izlaženja, što je ostala tradicija Novog lista sve do danas. To je donijelo veliki uspjeh jer je naklada prešla preko 20 tisuća prodanih primjeraka. Promjena formata i vremena izlaska, tehnička poboljšanja i borba za čitatelja bili su dakle odlučujući događaji za razvoj Novog lista u tom prijelomnom razdoblju. Naravno tehnologija se dalje razvijala, ali sve što je poslije toga stiglo napravljeno je na tim temeljima, kaže Bajzek.

Teško do novinara
Valjalo je dakako platiti i cijenu pionirskih vremena podizanja Novog lista. Ono što je stiglo sedamdesetih i osamdesetih, kada je riječki dnevnik iz godine u godinu bilježio povećanje naklade, a posebno u devedesetima i na početku novog milenija kada se Novi list potpuno etablirao u hrvatskom medijskom prostoru kao kvalitetna i drukčija regionalno ukotvljena i nacionalno utjecajna novina, bilo je u ranijem razdoblju popločano brojnim teškoćama.
– Postojala je naravno želja sistema da se postupa kako se postupa, da se ne izlazi iz zadanih okvira, ali nekih posebno danomice jakih pritisaka nije bilo. Kako je vrijeme prolazilo sve manje. Opći su uvjeti diktirali o čemu ćemo pisati i kako ćemo pisati, no i u okviru toga je bilo dovoljno slobode da budemo i kritični i da radimo novinarski profesionalno. Novinu smo, da tako kažem, olakšavali odnosno činili pristupačnijom i različitim drugim sadržajima osim politike, počevši od reportaža iz svakidašnjeg života do stripova, feljtona i tome slično. Tako da smo bili novina koja nije samo »zadovoljavala« političke forume nego i interese čitatelja. To se postizalo i uz prigovore, pa i optužbe za reakcionarnost u slučaju nagradne igre, ali nam je naklada omogućavala da se i branimo od toga. Tada je novinu pravilo vrlo malo ljudi. Na počecima nas je bilo svega dvadesetak. Doduše nije bilo ni puno stranica, a kako je u pedesetima često, zbog ekonomske blokade i nerazvijenosti odnosa s inozemstvom, nedostajalo papira bilo je dana kada smo taj veliki format prepolovljavali na mali i izlazili na dvije stranice, na jedan list. To je bilo katastrofalno, često je prijetilo i zaustavljanje izlaženja novina. Kadrovski smo također stajali jako loše. Ponekad je Oblasni komitet pokušavao pomoći šaljući neke ljude za koje je smatrao da bi mogli biti novinari, međutim to je jako rijetko uspijevalo. Pa smo sami tražili, birali, nudili, dovlačili neke novinare iz drugih sredina. Tada jednostavno nije bilo takvog interesa za rad u medijima kao što je to slučaj danas. To je u to doba bio slabo plaćen posao i težak život skopčan s kojekakvim rizicima. No, ljubav za posao i novinu učinili su da smo uspjeli prevladati sve probleme. Drago mi je da nismo posustali i zbog ljudi koji danas rade u Novom listu i zbog čitatelja, koji i dan danas dokazuju da ovu novinu doista smatraju svojom, kaže Miroslav Bajzek.

Nova paleta proizvoda
I u kasnijim godinama bilo je i dramatičnih trenutaka i iznimnih uspjeha. Spajanje i razdvajanje od tiskare, nova nestašica papira u vrijeme takozvanih stabilizacijskih mjera osamdesetih, pokušaj preuzimanja novine od strane nove hrvatske vlasti nakon osamostaljenja, još jedan pokušaj kažnjavanje slobodarstva novine carinskom i financijskom prijavom zbog aranžmana s Editom i Talijanskom unijom prilikom uvoza rotacije sredinom devedesetih, samo su neki od tih kriznih trenutaka koje je valjalo prevladati u posljednjih tridesetak godina da bi Novi list opstao.
S druge strane, zlatnim slovima u povjesnici Novog lista ostat će, primjerice, upisano ponovno pokretanje istarske dnevne novine i kasnija tijesna suradnja sa samostalnim Glasom Istre, na prostorima bivše Jugoslavije prvim slučajem »bliskog informativno-uredničko- tehnološkog sestrinstva« dviju novina. Kasnije je slična suradnja uspostavljena i sa Zadarskim listom i Glasom Slavonije.
Također, pokretanje nedjeljnog broja u travnju 1989. godine navijestilo je izbacivanje na tržište cijele nove palete proizvoda Novog lista: tjednika, zavičajnih i ostalih priloga, enigmatskih i drugih specijaliziranih izdanja. A kako je relevantnost Novog lista rasla, i to ne samo u Hrvatskoj, dobro i profesionalno obaviti posao postalo je nemoguće bez jakog dopisništva u Zagrebu, sastavnog dijela redakcije. Bilo bi naposljetku nepravedno u podsjećanju na uspjehe i dostignuća izostaviti, a ponešto će se zbog ograničenog prostora sigurno morati bar privremeno zaboraviti, još jedan važan proces. Riječ je o nečemu što se zbilo početkom devedesetih kada je u kratkom razdoblju i bez stresa samo u nekoliko godina Novi list s olova i potpuno zastarjele tehnologije prešao na najsuvremeniji način rada i tiskanja.
Moglo bi se tako iz »knjige događaja« Novog lista štošta još izvući. Ipak, kada se pogleda unazad ovih 65. godina, po mnogočemu se tih prvih dvadesetak godina Novog lista čine ako ne presudnim, a ono svakako bitnim za ono što ova novinsko-izdavačka kuća znači danas.



Informacija važnija od autora
Cijena prvog broja Riječkog lista bila je 2 dinara ili 7 lira. Imao je četiri stranice velikog formata (41x59 cm), a tiskan je u prostorijama Narodne štamparije u Barčićevoj ulici. Kakva je tehnologija bila govori podatak da je u odjelu Radio službe bilo zaposleno čak 10 ljudi - četiri radiotelegrafista i šest daktilografkinja, i još su bili nekoliko kilometara udaljeni od redakcije, koja pak nije bila u istoj zgradi s tiskarom. Prvih godina tekstovi se nisu potpisivali punim imenom i prezimenom, ili se to činilo rijetko. Umjesto toga navodili su se inicijali ili samo jedno malo slovo kao znak autora, jer se smatralo da je informacija važnija od autora. No, potpisivani su tekstovi vanjskih suradnika, među kojima su već prvih godina bili i pripadnici kreme tadašnjeg intelektualnog života Hrvatske Zvane Črnja, koji je prvi skrenuo pažnju na poveznicu Supila i Novog lista, Drago Gervais, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin i Antun Barac.

Tito poremetio kupnju rotacije
Imali smo pedesetih godina velike probleme sa zastarjelom rotacijom. A kada smo prelazili u novu zgradu valjalo je nabaviti novu. Nama je u to vrijeme Lazar Mojsov, tadašnji direktor Borbe, sugerirao da uzmemo jedan njihov stroj koji je tada bio u Makedoniji. Međutim, kako je većina izdavačkih kuća u to vrijeme išla na obnovu svojih tiskarskih strojeva, nekako sam nagovorio Milana Slanog da i mi idemo u kupnju nove rotacije. Bilo je to 1963. godine. Ispostavilo se međutim da nam je Tito poremetio planove i skoro doveo u pitanje kupnju nove rotacije. Bilo je dogovoreno da svi riječki privredni čimbenici daju novce za kupnju te rotacije. Slani i ja išli smo na pregovore s direktorom Jugolinije Vukasovićem i tražili smo pomoć od njega. Dočekao nas je s viješću da je dobio zadatak da sve novce koje ima na raspolaganju potroši za gradnju podvožnjaka ispod pruge kraj zgrade sindikata. I to zato što je Tito prilikom zadnje posjete kroz Rijeku s kolonom automobila morao stati jer je upravo tada bila spuštena rampa. Navodno je podivljao da kako to može biti da nakon toliko godina Rijeka nije riješila taj problem u samom centru grada. Morali smo tako ići u kupnju rotacije na kredit. Naravno da je to izazvalo i nerazumijevanja kod jednog dijela radnika. Bilo je i štrajka jer je bilo problema s plaćama za što se okrivljavala nova rotacija koju smo jednostavno morali nabaviti, priča Bajzek.

Ugled u hrvatskom novinarstvu
Pratim Novi list svaki dan, i u tehničkom i u sadržajnom smislu sam zadovoljan. Naravno da ima stvari na koje nisam naviknut, a dio su općeg smjera u kojoj današnje novine idu, ponekad je naime previše žutila, ali u cjelini gledano sam zadovoljan. Posebno mi je drago što Novi list ima ugled unutar hrvatskog novinarstva. Malo sam zabrinut zbog financijskih teškoća u kojima se našao. Unatoč krizi novina u svijetu i nove tehnologije, novine bi trebale postojati. Mislim da će uvijek biti publike i za taj medij koji ti omogućava da ga možeš čitati na svakom mjestu, ne gledajući ima li u blizini priključka na internet ili struje. Možeš se vraćati tekstu i pažljivo i polako listati ga i u fotelji i u krevetu, a možeš i nešto izrezati i sačuvati, kaže Bajzek.

Glavni urednici
Glavni urednici Novog lista: Vinko Antić, Vlado Oluić, Kazimir Ciper-Sanjin, Milan Slani, Miroslav Bajzek, Stanislav Škrbec, Milorad Kovačević, Goran Kukić, Veljko Vičević, Boris Maljković, Branko Mijić, Zdenko Mance, Denis Romac i Ivica Đikić.

[Adamić]

Naša današnja kronologija kaže:

30.11.1870. Rođen u Cavtatu Frano Supilo, hrvatski novinar i političar. Utemeljitelj je Novog lista odnosno Riečkog Novog Lista, čiji ugled i značenje nisu dosegnule niti jedne hrvatske novine. Spada među najznačajnije hrvatske političare. U Supilovo vrijeme »Novi list« nevjerojatno se brzo pretvorilo u glavno hrvatsko glasilo na početku 20 st., u medijsko sredstvo poznato i utjecajno ne samo u Austro-Ugarskoj Monarhiji nego i u europskim razmjerima. Dobivši budnu pratnju mađarskih i austrijskih policajaca te razna politička podmetanja, pljenidbu i optužbe za veleizdaju nije nikad odustao u borbi za svoje ciljeve. Borio se je za rušenje Habsburške mornarhije, posebno za slobodu Hrvata ali i za slobodu Slovenaca , Srba i drugih naroda u monarhiji.

----------------------------------------------------------

Današnji Novi list 0 bodova o tome.

[Vežičanka]

Tko voli kalendar Novog Lista neka ne zaboravi sutra kupiti novine uz koje ćete ga dobiti.
Ja ga nabavljam od kada je prvi puta izašao (ne sjećam se kada je to točno bilo) i slike su uvijek prekrasne.
Ove godine na slikama su hrvatske istaknute primitivne sorte i pasmine nastale tisućljetnim pripitomljavanjem.

Više na linku:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/K ... -i-prirode

[Adamić]

Ajme stranice Novog lista se sporo i teško otvaraju. Nijednim novinama se to ne događa kao njima! Eto sad čekam da mi se otvori stranica i učitava , učitava...

Pretpostavljam da je i vama isti problem..

[Fiuman]

Da...novi list mi je uvijek spor

[Vežičanka]

Godinama su me tekstovi novinara Ede Stojčića nasmijavali i razveseljavali u Butigi pa sa tugom čitam vijest o njegovoj smrti
http://www.novilist.hr/Kultura/In-memor ... prema-nama

Neka mu je laka zemlja

[Adamić]

Baš sam neki dan htio dotaknuti te teme, riječ je primitivnim komentarima čitatelja koji anonimno iza nadimka ostavljaju na hrv. portalima. Index tu prednjači, nakon 5 min , čitanja tih komentara čovjek se osjeća loše .Ali oni idu namjerno na tu kartu, namjerno puštaju kosti da balkanski narod glođe i to im donosi ogromnu zaradu. Nedavno su stavili petokraku na svoj fejs profil , i naravno uspjela je majmune natjerati da ostave "sočne" komentare.
Ne mogu vjerovati što je čovjek sve u stanju , sposoban napisati. Naravno i naš portal Novi list mi se je zgadio, izbjegavam čitati te komentare .
Nažalost i čitatelji konzumenti internetskog portala Novog lista suočeni su s provalom primitivizma, dovoljno je pročitati komentare u skoro bilo kojem članku.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/R ... -diplomatu
Neki su i obrisani, oni najprimitivniji. Zapravo trebalo bi zaposliti čovjeka koji bi cijeli dan samo trebao sjedit i brisat komentare.

Čitao sam negdje, da su pokušali napraviti test s jednim stručnim člankom da vide kako će komentari čitatelji utjecati na sam članak . Članak je bio o nekoj nanoj tehnologiji a napisao ga je stručnjak za to. Zanimljivo , zaključak je na kraju, nakon što su ostavili čitatelji razno razne svoje komentare, bio da su ti komentari kreirali bolje sliku javnog mnijenja nego li sam članak. Stručnjak zapravo ne zna ništa a "oni" znaju.


Da ne duljim, slijedi prigodna slikica i tekst o tome.

komentari portal.jpg (83.69 KiB) Pogledano 15017 puta

Mediji u dvojbi: Anonimni komentari 'da ili ne?'



U postojećim okolnostima civilizacijski korak naprijed desit će se tek kada prva medijska kuća koja ima svoj privatni brend za informiranje, tuži čitatelja zbog uznemiravanja, vrijeđanja, širenja mržnje i sl., te tu tužbu dobije

Mandic? mandic je YU-udbaski *** od ovce, dugogodisnji dousnik UDBA-e, skupa s joste nekih 2000 tzv. 'hrvatskih' velizdajnickih govnara i smradova, koje je UDBA redovito novacila i ciklicki 'okretala', onako, reda radi, i po potrebi. sve te mandice i njima slicne treba nogom u prkno nabit u neke od E-YUnijskih getoa, da im azijati i afrikanci razmazuju govna po facama cim im se digne ranom zorom. srbi su kroz stoljeca dokazali da su balkanski divlji, nasilni, nesrbomorni koljaci i ubojice, mrzitelji svega hrvatskoga, lopine, lazovcine i muljatori bez casti. kada ih jebu bugari manji su od makova zrna, a slicno je i s rumunjima i madjarima, eh, ali onda se osvecuju manjim narodima iz nesretnoga susjedstva poput hrvata, makedonaca, i drugih.

Ovakav tekst, pa i da je lektoriran, teško bi propustila ijedna novinarska redakcija u Hrvatskoj. Ona »Novog lista« ponajmanje. Ali zato se taj tekst može pronaći na Portalu Novog lista među komentarima. U njemu ima klevete, govora mržnje, šovinizma, rasizma..., i da je izrečen autorizirano, autor bi najvjerojatnije zaradio nekoliko tužbi. Do takvog teksta, i mnogih sličnih, može se doći u samo nekoliko minuta »klikanja« po domaćim mrežnim portalima, od najmanjih do najvećih. Posljednjih dana osobito je bilo aktualno sipanje anonimne mržnje i degutantnosti po preminuloj glumici Dolores Lambaši. Portali su vrvjeli komentarima od kojih su se ledile žile.
Smrad fašizma

Tome je prvi u Hrvatskoj radikalno odlučio stati na kraj portal Net.hr. Oni su naime prvi od vodećih hrvatskih mrežnih portala ukinuli opciju komentiranja tekstova svojih autora. Neki smatraju da je to zatiranje demokratskog prava na slobodu izražavanja. Predsjednica Piratske stranke Hrvatske Maša Čorak tako npr. kaže da je nužno poticati slobodu govora i da je pravo svakog pojedinca da zadrži mrežnu privatnost ako to želi. Na pitanje ima li smisla čitateljsko komentiranje tekstova kada su oni prečesto tek poligoni za izražavanje netrpeljivosti, neprijateljstva i mržnje po rasnoj, nacionalnoj, svjetonazorskoj i inoj osnovi, Čorak odlučno odgovara da je sloboda govora na prvom mjestu.

– Koliko to ima ili nema smisla nije bitno, odnosno manje je bitno kad se suprotstavi pitanju slobode govora i tome da svaki pojedinac ima pravo na izražavanje pod »nikom« ili drugim identitetom, pa makar ono za nekog bilo uvredljivo ili degutantno. Svakako nisam za to da se komentari brišu i cenzuriraju; ja slobodu javnog govora i pravo svakog pojedinca na mišljenje stavljam na prvo mjesto – kaže Čorak, dodajući da u slučaju prekoračenja dozvoljene granice, a ona je određena zakonima Republike Hrvatske, nadležnost prelazi u ruke policije i institucija države.

Suprotno od Čorak problematiku komentiranja sagledava književnik Miljenko Jergović.

– U socijalistička vremena na novinskim stranicama s pismima čitatelja pisalo je: »Anonimne i nepotpisane komentare i reakcije ne objavljujemo.« Tada su septičke jame bile zatvorenog tipa. Ne razumijem zašto se danas u Hrvatskoj, na internetu, insistira na septičkim jamama otvorenog tipa. Ako ne uživaju u smradu fašizma – kaže Jergović.

Dva suprotstavljena stava, svaki sa svojim argumentima, otkrivaju složenost pitanja komentara konzumenata medija u eri koja je komentiranje omogućila. A to je »dot-com« era, kaže stručnjak za nove medije s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Domagoj Bebić. Bebić smatra da je na njenom početku postojalo uvjerenje da će komentari pridonositi kvaliteti članaka, no da danas neki smatraju da se to nije dogodilo. Posljedica je odustajanje mnogih svjetskih medijskih kuća od dozvoljenog komentiranja tekstova.

Web 2.0 model

Jedna od takvih u posljednje vrijeme je i veliki Huffington Post, no ima i druga strana priče. Bebić tako navodi tezu jednog domaćeg izdavača o zadržavanju komentara čitatelja jer je svjestan da on putem svoga medija napada druge pa da je pošteno i da oni mogu napadati njega. Tako i Hrvatska ima dvije ravnopravne uređivačke politike prema komentarima, smatra Bebić, no pritom valja uzeti u obzir i to da politika uklanjanja komentara nije nužno komercijalna, dok politika koja komentare omogućuje pod egidom »slobode za...« koincidira s komercijalnošću. Da to nije mit, potvrđuje savjetnik za online komunikaciju Nebojša Grbačić.

– Komentari na portalima povećavaju čitanost. Ljudi se vraćaju čitati komentare, dulje se zadržavaju na stranici i veća je mogućnost da ćete im uvaliti reklamu na koju će oni kliknuti – kaže Grbačić. No ni tu nisu stvari jednostavne. Za moderiranje komentara i održavanje suvislih rasprava potrebni su ljudi, smatra Grbačić, a troškovi i zarada pritom se poništavaju.

Bebićevu dot-com eru mediolog s Kulturologije u Rijeci Hajrudin Hromadžić naziva erom tzv. web 2.0 modela, koji se najčešće definira kao internet s korisnički generiranim sadržajem, čega su najreprezentativniji primjeri društvene mreže, YouTube, MySpace i sl. Klasični mediji stoga preuzimaju taj trend, ne bi li ostali konkurentni. Hromadžić, pak, i u ukidanju komentiranja naslućuje komercijalnu poslovnu logiku, pretpostavljajući da se portali na taj način (re)pozicioniraju spram potencijalnih oglašivača.

Kakva god bila politika prema anonimnom komentiranju i Hromadžić u tome vidi primjer platformi za lingvističko nasilje, promociju isključivosti i mržnje koja se često krajnje agresivno i vulgarno artikulira upravo pod plaštom navodne anonimnosti. No od internetskih portala, kao poduzeća na medijskom tržištu, ne očekuje da primarno vode računa o promociji vrijednosnih načela. To bi po njemu trebalo biti u nadležnosti politike, odnosno državnih regulatornih agencija namijenjenih tom sektoru, čime se približava stavu Maje Čorak.

Nebojša Grbačić od medija očekuje više. Postavljajući pitanje trebaju li se oni ulizivati čitateljima tako što će ih otvorenim komentarima pitati za mišljenje, odgovara da vidimo kako to završava.

– Pitaš čovjeka što je njemu bitno, on te pljune u oko. Osobno sam u karijeri bannao desetke stotina budala po raznim portalima. Ne jer su oni bili više lijevo ili više desno od mene i mojih stavova, nego zato što su njihovi komentari bili ispod svake komunikacijske razine. Komentare treba ukinuti, makar i na vlastitu financijsku štetu. Ili razviti sustav pre-moderacije s dovoljnim ljudstvom koje bi ih filtriralo. Ali to je izuzetno sklizak i skup teren – kaže Grbačić.

Jedan od mogućih modela za rješenje tog problema Grbačić vidi u naplati sadržaja, no smatra i da je to kod nas još daleko. U postojećim okolnostima civilizacijski korak naprijed desit će se tek kada prva medijska kuća koja ima svoj privatni brend za informiranje, tuži čitatelja zbog znemiravanja, vrijeđanja, širenja mržnje i sl., te tu tužbu dobije.

Tri dileme

Prema Domagoju Bebiću postoje tri dileme kada se odlučuje o komentiranju: na jednoj su strani anonimni komentari, zatim Facebook komentari, koji su vezani uz ime i prezime (iako i tu može biti lažnih profila), a na trećoj se komentari ukidaju, odnosno novinar ih odobrava. Najpoželjniji model rješenja prema Bebiću je potonji, no ističe i da je njega teško uskladiti s trendovima koji su se razvili u 21. stoljeću.

A ti trendovi se prema Hromadžiću pokazuju i kao svojevrsni perverzni dualizam liberalno-kapitalističke epohe i demokratskog poretka. S jedne strane propagira se internetska »virtualna Agora«, dok se s druge raznorazni šovinizmi i isključivosti formalno osuđuju, a u konačnici i cenzuriraju. Za Hromadžića pritom nisu problematične osude po sebi, već lažno moraliziranje i zgražanje koje bi po njemu trebalo nadomjestiti uvidima o uzročnicima za poplavu takvih pojavnosti.

Određeni dio tih uzročnika sigurno su i sami mediji. Bebić upozorava na veliku odgovornost medija.

– Što je niža razina odgovornosti u medijima, i što oni lakše prikazuju priče koje se temelje na komentaru i emociji, a ne na činjenicama, to je niža i razina komentiranja. Mediji odgajaju medijsku publiku. Mene je npr. odgajao Branko Kockica. »U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drgarstvo...« Mediji moraju shvatiti svoju odgovornost u tim komentarima. Oni su odgojili svaki konstruktivni, ali i svaki cinični, negativni komentar – zaključuje Bebić.

Da stvari nisu jednostavne, pokazuje i forma ovog teksta. Pita se u njemu o (ne)opravdanosti anonimnog komentiranja, nude se teze za i protiv, od kojih ni najradikalnije »za« nisu za dopuštanje izricanja bilo kakvih utuživih konstrukcija, ali on ipak započinje anonimnim (utuživim) citatom, prepunim mržnje, šovinizma i degutantnosti, a završava komentarom i gomilom upitnika. Je li baš bilo potrebno citirati sve to smeće? Jesu li se mogle teze i protuteze izreći i bez tog primjera? Sigurno jesu, ali postavlja se onda i pitanje koju odgovornost mediji imaju prema priči, a koju prema društvu? Bi li više ili manje čitatelja pročitalo ovaj tekst bez tog uvoda? I je li takav uvod uopće kontroverzan ili medijska kloaka polako neutralizira svaki oblik kontroverznosti? Konačno, valja postaviti i pitanje: bi li ovaj tekst bio bolji bez tog senzacionalističkog uvoda i pretencioznog zaključka koji s novinarstvom nema puno veze, ali zato ima sa suvremenim diktatom komentara i Hromadžićevim web 2.0 dobom? Dobom koje, između ostalog, dekonstruira i novinarske forme.

Što kažu urednici

Nakon što se Net.hr odlučio za tu krajnju mjeru, procijenivši da se komentari čak u 95 posto slučajeva svode na vrijeđanje, Hina je upitnikom ispitala kakvo je stanje na najposjećenijim hrvatskim portalima. Portali 24sata, Večernjeg, Slobodne Dalmacije i HRT-a odgovorili su da udio govora mržnje kod njih nije ni približan procjeni Net.hr-a i kreće se od pet do 30 posto. RTL je naveo da se kod njih većina članaka ne komentira i da dosad nije bilo slučajeva narušavanja zakonskih normi.
Večernji se nije složio da je 95 posto komentara govor mržnje. »To se može dogoditi samo na portalima gdje su komentari ostavljeni potpuno bez nadzora«, kazao je Anton Smolčić s tog portala.
No, Jutarnji.hr procijenio je da »hejtanje« na svakom portalu prelazi 90 posto, dok je kod njih bilo i do 95 posto govora mržnje.
Glavni urednik Novog lista Branko Mijić smatra da se tijekom vremena komentiranje na portalima pretvorilo u suštu suprotnost izvornoj ideji interakcije koju je web donio.
»Umjesto direktne komunikacije medija i čitatelja, koji svojim komentarom mogu donijeti dodanu vrijednost članku, dobili smo poligon za vrijeđanje i širenje govora mržnje ili osobne obračune«, kazao je Mijić. Iako je po njemu postotak »95« možda malo previsok, smatra da u konačnici to ne mijenja previše srž problema.
Odgovori su pokazali da ugradnja uređaja koji filtriraju vulgarne izraze nije dovoljna pa se većina portala s nepoćudnim komentarima bori njihovim brisanjem pa i blokiranjem komentatora.
Novi list je imao nekoliko desetaka korisnika koji su opetovano kršili pravila komentiranja na krajnje vulgaran i degutantan način i koji nisu s takvom praksom prestajali čak niti nakon upozorenja, blokiranja i uklanjanja računa. Upravo ta upornost posjetitelja u neprimjerenom komentiranju i širenju mržnje može dovesti izdavače da krenu putem Net.hr-a i u potpunosti blokiraju komentiranje. Odgovornost za izgovorenu riječ mora postojati svugdje pa tako i na internetu, kažu u Novom listu.
Šef i urednik Index.hr-a Matija Babić smatra da su komentari jedno od lica demokracije. »Iako nam se rezultati izbora često ne sviđaju, iako je odabir naroda često glup i vulgaran, i dalje nam ne pada na pamet odustati od demokracije«, kazao je.
Tportal i Novi list razumiju potez Net.hr-a, HRT smatra to hrabrim potezom privatnog medija koji se svjesno izvrgnuo opasnosti da ostane bez dijela čitatelja, dok Slobodna drži da takvom zabranom najviše stradavaju interakcija i mogućnost povratne informacije, a medij se izlaže prigovoru manjka demokratičnosti.
Za 24sata komentari čitatelja dopunjuju članke i daju im širi kontekst. Zbog toga bi, smatraju, njihovo ukidanje utjecalo i na interakciju koju ostvaruju s publikom. Vjeruju da kvalitetnim radom moderatorske službe primjereno štite čitatelje.
U Večernjem smatraju da je potpuno ukidanje komentiranja suprotno onome što web predstavlja.
HRT smatra da zabrana ograničava interakciju, ali i štiti javnost. Iako je za Vudrag potez Net.hr-a hrabar, smatra da je to lakši način, čime je ograničena interakcija medija i pristojnog dijela čitateljstva.
Novi list drži da potpuna zabrana komentiranja nije dobra. Trenutna situacija sigurno nije održiva i ako se zaista ne može spriječiti govor mržnje možda je bolje privremeno ukinuti komentiranje, kaže Mijić.
Net.hr objasnio je da je smatrao obavezom, bez obzira na moguću poslovnu štetu, zaštititi pristojne čitatelje od agresije kojom su se u većini slučajeva služili redoviti komentatori, usmjeravajući rasprave u pogrešnim smjerovima.
U Novom listu kažu da se svaki nepoćudni komentar mogu prijaviti i sami posjetitelji, a njihovi administratori nastoje pregledati većinu komentara te ukloniti one koji krše pravila. Nažalost, kažu, količina tih komentara je prevelika da bi zasad mogli uspješno moderirati sve diskusije. Mijić kaže da se na njihovom portalu većina diskusija dugo držala u okvirima prihvatljivog, ali je u posljednjih godinu i kod njih količina neprimjerenih komentara zauzela previše mjesta. (Hina)

Davor Mandić
http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska ... -da-ili-ne