Oceania-brodarsko akcionarsko društvo Sušak

[Vežičanka]

Krajem 1923. godine Brodarsko društvo Oceania prenijelo je sjedište iz Trsta u Beograd. Društvo je bilo registrirano u Beogradu ali je sjedište direkcije bilo u Sušaku.
Brodovi su bili upisani u matičnu luku Sušak, osim parobroda Zora s lukom upisa Dubrovnik i parobroda Diamant koji je bio upisan u luku Metković.

Novo doba 20.11.1923.JPG (116.58 KiB) Pogledano 9802 puta

[Vežičanka]

Spisak brodova u vlasništvu društva Oceania krajem 1920. godine iz talijanskog registra brodova 1921. godine.
Te godine je Oceania, osnovana 1917. godine još bila registrirana u Trstu.

1921-flota Oceania.jpg (47.39 KiB) Pogledano 9616 puta

Diamant, Jadera, Kostrena, Mrav, Sud, Vladimir, Zora su brodovi koji su bili u vlasništvu društva Oceania i nakon što je sjedište preneseno u Sušak. Možemo to vidjeti na stranicama ove teme.

Što je bilo s ostalih sedam brodova sa spiska?

Clis- izgrađen je 1892. u Škotskoj pod imenom Blythswood. Prvi vlasnik bio je Peter Donald Hendry of Paton & Hendry.
1913. kupuje ga firma Karlo Martinolić i sin sa sjedištem u Trstu. Nakon osnivanja Oceanie ulazi u njen sastav.
Nakon što društvo Oceania prebacuje sjedište uprave u Sušak dio njenih manjih brodova ulazi u sastav Jadranske plovidbe. Jedan od njih bio je Clis kome se mijenja ime u Klis.
od 1928. je u vlasništvu Direkcije pomorskog saobraćaja Split.
http://www.clydeships.co.uk/view.php?of ... BLYTHSWOOD
Prema gornjem linku možda je izrezan 1930.
Međutim u novinama Novo doba od 21.12.1932. je vijest da je Direkcija pomorskog saobraćaja Split raspisala natječaj za izradu i montažu novog čeličnog jarbola i derića za parobrod Klis. U istim novinama od 09.02.1935. je vijest da se parobrod Klis nasukao na plićini kod Đenovića (Crna Gora), ali da nije bilo veće štete.

Elektra- izgrađena 1884. godine u brodogradilištu u Trstu za Austrijski Lloyd. (o Elektri u našoj temi Austrijski Lloyd, postovi 3, 4 i 5.)
Nakon osnivanja Oceanie ulazi u njenu flotu. Brod je izrezan 1923.godine.

Majdan je izgrađen 1888. godine u Škotskoj pod imenom Winstanley za A MacKenzie & Co. - J. Weatherill, Dublin.
1914. novi vlasnici mu mijenjaju ime u Majdan.
U sastav Oceanie ulazi 1920.
1923. prelazi u flotu Jadranske plovidbe. Izrezan je 1934. godine.
http://www.clydeships.co.uk/view.php?of ... WINSTANLEY

Maria- izgrađena je 1894. u brodogradilištu M.U. Martinolića u Malom Lošinju za Karla Martinolića i sina sa sjedištem u Trstu. Prvo joj je ime bilo Maria B.
Prema pomorskom godišnjaku 1914. mijenja ime u Maria.
Nakon osnivanja Oceanie u Trstu, prelazi u njenu flotu s istim imenom Maria.
1924. ulazi u sastav Jadranske plovidbe s imenom Marija.
Stradao je kod Medulina 1929.godine o čemu smo pisali u temi Jadranska plovidba, post. br. 51

Maria Teresa- izgrađena 1883. za Austrijski Lloyd u brodogradilištu u Trstu. Prvo joj je ime bilo Titania. 1891. mijenja ime u Maria Teresa.
Nakon osnivanja društva Oceania ulazi u njegovu flotu. Izrezana je za staro željezo 1923. godine.

...nastavak slijedi...

[Vežičanka]

...nastavak - o sedam brodova u vlasništvu Oceanie 1921. godine:

Radium-izgrađen je 1906. godine u brodogradilištu West Hartlepool, Velika Britanija za naručioca T. Appleby & Co. Prvo ime bilo mu je Maude.
http://www.teesbuiltships.co.uk/view.ph ... ssel=MAUDE
1913. kupuje ga kompanija Roth & Olivetti iz Trsta. Brod mijenja ime u Radium.
1920. godine ulazi u sastav Oceanie, tada sa sjedištem u Trstu.
Doživio je brodolom 17.02.1923. u gustoj magli kraj Speeton Cliffs, Yorkshire, na putu iz Tyne za Veneciju s teretom od 5000 tona ugljena.

brodolom parobroda Radium:

parobrod Radium.jpg (124.48 KiB) Pogledano 9616 puta

Sva posada od 28 članova je spašena pomoću užeta bačenih raketama (primjer takvog spašavanja je u temi Bark Capricorno). Prema pričanju posade sreću su im donijele dvije crne mačke na brodu, koje nažalost nisu preživjele.
U većini tadašnjih vijesti o nesreći o brodu se piše kao o talijanskom, u spisku brodoloma za 1923. u Wikipediji, brod je jugoslavenski.
Još se i danas s visoke obale za vrijeme oseke može uočiti propeler broda i kotlovi.
https://www.wrecksite.eu/wreck.aspx?141457
https://community.rspb.org.uk/placestov ... /shipwreck

Renée- motorni jedrenjak sagrađen je u mjestu Torre del Greco kraj Napulja 1905. godine pod imenom Raimondo Padre kao jedrenjak bez motora.
Kasnije mijenja vlasnika i ime, te se zove Maria Annunziata.
U floti Oceanie je s imenom Renée. Čini se da je motor ugrađen 1919. godine.
Od Oceanie kupuje ga Santini Pietro iz Ravene. Brod dobiva ime S.Antonio.
1930ih kupuje ga Kozulić Domenico s otoka Ista kraj Zadra. Brodu mijenja ime u Vila. Prema Lloydovom godišnjaku prije toga ime jedrenjaku je bilo Branko.
Brod je vršio obalnu plovidbu duž Jadrana. Na primjer krajem srpnja 1934. motorni jedrenjak Vila ukrcao je 1800 barila slanih srdela u Rogoznici od firme Neptun i 200 barila u Komiži i otplovio za Trst.

Kakva je bila sudbina broda nije mi poznato.

[Vežičanka]

PAROBROD VLADIMIR

Parobrod Vladimir izgrađen je 1894. godine u brodogradilištu Grangemouth Dockyard Company, Grangemouth u Škotskoj. Prvo ime mu je bilo Westfalen, a prvi vlasnik Rabien & Stadtlander, Geestemunde, u Njemačkoj.
http://www.clydeships.co.uk/view.php?of ... =WESTFALEN
1898. prodan je njemačkoj kompaniji Neptun Line - Dampfschiffahrts Gesellschaft Neptun, Bremen.
Brod mijenja ime u Nestor.

23.12.1909. Nestor je potonuo kod Oporta. Kasnije podignut iz mora i bilo je predviđeno da se proda za staro željezo. Međutim brod je bio dovoljno kvalitetan pa je popravljen i prodan.

fotografija parobroda Vladimir sa stranice Naša Lika:

parobrod Vladimir.jpg (117.42 KiB) Pogledano 9554 puta

1910 prodat je firmi E. Ghisler iz Genove.
1912. kupuje ga Vladimir Olivieri iz Senja. Brod dobiva ime Vladimir.

Vladimir Olivieri (Senj, 12.02.1865.-Senj 16.10.1945.) gospodarstvenik, izvoznik drva. Zastupnik u Hrvatskom saboru prije Prvog svj. rata. Poslije Prvog svj. rata više je godina je bio načelnik Senja. Potpredsjednik Komorskog ureda Zagrebačke komore u Senju, stalni dopisnik “Novog lista”.

Vladimir Olivieri-slika iz znanstvenog članka "Senjska Trgovačko-obrtnička komora"-Mira Kolar, 2002.:

Senjska Trgovačko-obrtnička komora-Mira Kolar, 2002.JPG (61.88 KiB) Pogledano 9554 puta

1919. parobrod ulazi u sastav društva Oceanije koja ima privremeno sjedište u Trstu do kraja 1923., a od tada u Sušaku. U sastavu Oceanije parobrod je do 1927. kad je prodan u Split.
Brod je potonuo 31.03.1933. godine kod obaleTunisa.

Dimenzije parobroda bile su: dužina 69,33 m; širina 9,96 m i visina 4,1 m.
Tonaža – bruto 1096 i netto 682 (pom. godišnjak 1927.)

Parobrod je prevozio robu po Sredozemlju – Grčka, Smirna (Izmir u Turskoj), Italija, sjeverna Afrika. Česti teret bio mu je cement iz Vranjice i drvo.
U listopadu 1925. s teretom od 80 vagona cementa parobrod Vladimir udario je u mračnoj noći u greben Mala Galiera blizu Splita i znatno se oštetio. Pritom nitko nije stradao. Zapovjednik broda tada je bio Herman Pjerotić. Teret je prebačen na parobrod Morava.
Parobrod je već počeo popravak u brodogradilištu u Splitu u doku, ali je odlučeno da se to ipak obavi u Puli.
Na putu iz Splita u Pulu na popravak doživio je drugu nezgodu. Na otvorenom moru blizu luke Ploče pukla mu je osovina propelera. U luku Split doteglio ga je talijanski parobrod Crysulla. Vladimir je ipak popravljen u Puli.

1927. godine Vladimir prevozi iz splitske luke raznu stoku za Maltu.
Iste godine brod je prodan parobrodarskom društvu Zora S.N. Co. u vlasništvu kapetana Danka Vezića i kapetana Nikole Juričevića iz Splita. Od 1932. luka pripadnosti je Sušak, sa istim vlasnicima.
Parobrod je obavljao pruge slobodne plovidbe. U listopadu 1932. brod prevozi 1700 tona boksita za Veneciju.

Parobrod Vladimir potonuo je 31. ožujka 1933. godine između Tunisa i Sicilije. Posada je brojala 14 članova, a zapovjednik je bio suvlasnik kapetan Nikola Juričević. Na brodu je bio teret drva koji su ukrcali u Gružu i teret cementa.

U noći 31. ožujka 1933. u strojarnicu je iznenada počela prodirati voda. Posada je nastojala pumpama isisati vodu ali je voda prodirala sve više. Zapovjednik je okrenuo brod prema kopnu u namjeri da ga nasuče. Međutim bili su oko 20 milja od obale a sisaljke nisu uspjevale nadmašiti količinu nadolazeće vode. Bili su prisiljeni napustiti brod u čamcima za spasavanje. Parobrod Vladimir je nakon toga ubrzo potonuo između otoka Galite i luke Tabarka kod obale Tunisa.

gdje je potonuo parobrod Vladimir:

gdje je potonuo.JPG (75.47 KiB) Pogledano 9554 puta

Posada je iz čamaca davala znakove svjetiljkama. Nakon oko 4 sata znakove je ugledao engleski parobrod Comanchee, koji je preuzeo brodolomce i iskrcao ih u Bizerti (Tunis).

Posada potonulog broda otputovala je preko Marseja u Trst gdje su dali izjavu generalnom konzulu. Kapetan Nikola Juričević imao je samo riječi hvale o zapovjedniku i posadi parobroda Comanchee koji ih je spasio, o engleskom konzulu u Bizerti i francuskoj vlasti u Tunisu.
Iz Trsta brodolomci su otputovali svojim kućama.

[Vežičanka]

Parobrod Kostrena u Šibeniku, uz obalu za ukrcaj drva. Iz američke knjige o Jugoslaviji izdate krajem WWII.

SS Kostrena u Šibeniku.JPG (171.61 KiB) Pogledano 9437 puta

[Vežičanka]

Parobrod Zora

Parobrod Zora izgrađen je 1901. godine u Engleskoj, u Sunderlandu, u brodograilištu John Priestman & Co. za parobrodarsko društvo Zora iz Dubrovnika.
http://sunderlandships.com/view.php?ref=103205

Dimenzije broda bile su dužina 100,4 m; širina 13,8 m i visina 7,8 m.
Tonaža 3250 GT i 2070 NT.

Parobrodarsko društvo Zora sačinjavao je veći broj dioničara (104 godine 1906.), a na čelu mu je bio Elia Račić. Bio je to njihov jedini brod.
1912. godine u Parobrodarskom društvu Zora bilo je 96 dioničara a predstavnik je Giovanni Papi.

iz pomorskih godišnjaka 1907. i 1913. (stanje na kraju godine 1906. i 1912.)

parobrod Zora 1906 i 1912.jpg (185.68 KiB) Pogledano 8133 puta

Važniji događaji u životu parobroda Zora:

11. veljače 1902. desila se na Zori nesreća. Parobrod je doplovio iz Engleske u Trst krcat ugljenom za Lloydov arsenal. U luci je na brodu došlo do zapaljenja plina iz ugljena, te je nastala eksplozija. Ranjeni su treći časnik Vjekoslav Hrdalo iz Dubrovnika, mornari Frane Hvalić iz Plomina i Antun Pobašković iz Dalmacije.

U kolovozu 1902. godine parobrod Zora pobudio je pozornost američke ali i svjetske javnosti. Naime, proširila se priča da je brod doplovio u Ameriku, u Filadelfiju, sa potpuno ženskom posadom. Zapovjednik je bio kapetan Kaluđerović, a teret se uglavnom sastojao od slatkog korijena. Brod je doplovio iz Alexandrette u Siriji, (danas Iskenderun u Turskoj) gdje je navodno ukrcao svu žensku posadu.
Niti kapetan, niti agent Razelli nisu htjeli demantirati vijesti koje su prenijele sve američke novine pa i neke europske. Besplatna reklama uvijek dobro dođe. Razelli je čak izjavio za Filadelfijske novine da su turske žene odlični mornari, navikle na more od malih nogu. Na kraju lukavo dodaje – “Uostalom, tko bi mogao razlikovati turske žene od muškaraca. Svi su isto odjeveni.”

Alexandretta:

Alexandretta.jpg (422.18 KiB) Pogledano 8133 puta

Nakon Filadelfije Zora odlazi u Brunswick (SAD, Georgia). Dolazak broda je u Brunswicku izazvao veliki interest zbog vijesti o ženskoj posadi. Međutim kada su reporteri uspjeli doći na brod i istražiti ispostavilo se da vijesti nisu bile točne. Posada se zapravo sastojala od turskih muškaraca koji su nosili svoju tradicionalnu odjeću te su Amerikancima nalikovali na turske žene.

nastavak slijedi.....

[Vežičanka]

...nastavak

Parobrod Zora

Na početku Prvog svjetskog rata, 06. kolovoza 1914. Zoru su zaplijenili Belgijanci u Antwerpenu.
U Antwerpenu su tada zaplijenjena dva dubrovačka broda - Prazattus i Zora.
Zora je krenula u balastu iz luke Marsej u Newcastle on Tyne u Engleskoj. Posada je brojila 25 članova, a zapovjednik je bio kapetan Joso Buntjelić iz Pelješca.
Zaustavili su se u Alžiru da se opskrbe ugljenom i tu su dobili brzojav iz uprave s naredbom da otplove u Antwerpen, jer je Belgija tada još bila neutralna. U Antwerpen su stigli 5. kolovoza navečer.
Slijedeće jutro Belgijanci su zaplijenili Zoru.
Nakon što je brod zaplijenjen, posada, svi Austro-Ugarski državljani, osim jednog Talijana, proveli su dva dana u tamnici. Tada im je priopćeno da su prognani iz Belgije. Dovedeni su do granice pod strogom pratnjom, odakle su otputovali u Trst.

U listopadu 1914., kad je Njemačka okupirala Antwerpen, brod su zaplijenili Nijemci. Ime su mu promijenjenili u “Margarethe Hemsoth”. Parobrod je ostao do kraja rata u Antwerpenu.
1919. godine brod je pod britanskom upravom. Vraćeno mu je ime Zora.
1920. dodijeljen je parobrodarskom društvu Oceania koje je tada imalo sjedište u Trstu.
Krajem 1923. godine Oceania prenosi sjedište u Sušak zajedno sa svim svojim brodovima.

U vlasništvu Oceanije parobrod Zora je najčešće prevozio građevno drvo iz naših luka za luke Sredozemnog mora. Dovozi i ugljen iz Engleske za Sredozemlje.

16. veljače 1926. godine brod Zora, pod zapovjedništvom kapetana Marija Tijanića, u moru kod otoka Visa naišao je na splav za spasavanje u kojem su bila tri leša već u stanju raspadanja. Kasnije se uspostavilo da su to brodolomci s potopljenog talijanskog parobroda San Rocco koji su navjerojatnije umrli od gladi. Tri člana posade koji su također bili u tom čamcu nisu nikada pronađeni. (Parobrod San Rocco* potonuo je kod otoka Palagruže 22.01.1926.) Ostalu posadu San Rocca već je prije spasio talijanski parobrod Galizia. Mrtva tijela prevezana su u Veneciju, a pogrebu je prisustvovala i posada Zore.

1927. godine brod Zora je prodan grčkoj brodarskoj kompaniji J. C.& A. C. Hadjipateras, Chios. Brodu mijenjaju ime u Leandros.
21. ožujka 1932. Leandros se nasukao 15 milja istočno od Bospora. Bio je na putu iz luke Feodosia na Krimu za Pirej s teretom ugljena. 07.travnja je odsukan. Izrezan je 21. studenog 1932. u Genovi.

Parobrod Leandros, slika sa stranice hadjipateras.co.uk-fleet-history

parobrod Leandros .JPG (94.09 KiB) Pogledano 8130 puta

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
*Parobrod San Rocco bio je vlasništvo brodarske firme "Societa annonima di navigazione Nautica". Zanimljivo je da je u vrijeme potonuća brod imao luku pripadnosti Fiume, jer je firma Nautica bila registrirana tada u Rijeci. Zapovjednik je bio kapetan de Sgardelli iz Rijeke. U talijanskom godišnjaku iz 1921. luka pripadnosti bio je Trst.

[Vežičanka]

Slika i tekst su iz knjige "Slike italijanskih marinista na području Boke Kotorske" Zajednica Italijana Crne Gore, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, autorica Radojka Abramović

SS Zora.JPG (116.36 KiB) Pogledano 7707 puta

S/S „Zora“
Autor: Đovani Luco Mlađi, Venecija, 1922. godina
Tehnika: akvarel, 40 x 34 cm
Legenda: S/S Zora – Dubrovnik – Venezia – 21 – 3- 1922

Kako stoji u legendi na slici, parobrod „Zora“ 21. 3. 1922. godine plovio je na relaciji Dubrovnik – Venecija, što je, moguće je, bila i redovna ruta parobroda u izvjesnom periodu. Parobrod je prikazan cijelom dužinom slike, u plovidbi po blago zatalasanom moru. Pažljivo su oslikani svi elementi konstrukcije broda, sivi trup sa crnim spojevima, pramac sa ogradom i brodskom opremom, prvi jarbol, otvorenobraon boje sa skalama i konopima, slično kao i kod prikaza drugog jarbola, na kome se vije crvena zastava sa bijelim slovom „O“. Po sredini parobroda naslikan je komandni most, kabine i čamci za spasavanje, a po sredini visoki, crni dimnjak sa crvenom prugom i bijelim slovom „O“, iz koga kulja gusti dim. Krma je uzdignuta nad palubom, sa bijelom ogradom i brodskom opremom. More je prošarano horizontalnim svijetloplavim i bijelim prugama, koje se tonalitetom utapaju jedna u drugu. Nebo je zagasito bijele boje sa svijetloplavim prelazima. Iako je slikar do detalja precizno naslikao sve elemente parobroda u plovidbi, slika nema posebnu likovnu izražajnost.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dio članova posade 1923. godine:
kap. Radoničić Filip II časnik; Ivanković Đorđe kadet, Turchetto Petar III časnik; Šarinić Bonifacije II strojar; Tonković Božo III strojar; Jovović Đoko vođa palube; Janković Janko kadet

[Vežičanka]

O parobrodu Sušak čitajte u postu br. 22 ove teme, slika je u postu br. 27

A ovdje je nacrt parobroda Hazelwood (budući Sušak) iz arhive Lloydovog registra u Londonu:

[Vežičanka]

Ako se usporedi gornji nacrt i slika u postu 27 vidi se da oblik pramca na slici ne odgovara nacrtu.
To je stoga što je u listopadu 1934. izvršena rekonstrukcija broda. Prema linku http://www.tynebuiltships.co.uk/H-Ships ... d1927.html, parobrod, tada s imenom Hazelwood (budući Sušak) je produžen, a prema nacrtima iz Lloydove arhive u Londonu, promijenjen je oblik pramca, čime se dužina povećala.
Prvi vlasnik broda Joseph Constantine Steamship Line Ltd, Middlesbrough, primijenio je tada 1930ih revolucionarni dizajn pramca, Maierovu formu pramca. Na dva njegova broda je rekonstruiran pramac u Maierovu formu (1934. Hazelwood, budući Sušak i 1935. Kirnwood), a 1936/37 izgrađena su za njega tri nova broda s tim tada novim oblikom pramca -Windsorwood, Yorkwood i Balmoralwood.

Oceania je kupila parobrod Hazelwood 1937. godine.

Nacrti su iz brodogradilišta Neptunwerft Rostock, pa je posve sigurno da je tamo i izvršena rekonstrukcija.

Na donjoj razglednici koja prikazuje luku Sušak, vidi se dio krme parobroda Sušak

[Vežičanka]

Parobrod San Spiridione

Kao što smo rekli u prvom postu ove teme, brodarsko društvo Oceania osnovano je u Trstu 1917. godine pod vodstvom braće Polić i Eduarda Pajkurića.
Mlado društvo u početku je kupovalo polovne parobrode.

Jedan takav polovni brod imena San Spiridione nabavili su 1918. godine.
San Spiridione izgrađen je u Škotskoj, u brodogradilištu William Hamilton & Co. 1883. godine.
Prvo ime bilo mu je Peveril, prvi vlasnik G. Hood & Co., Glasgow.

Dimenzije su bile 57,9 x 8 x 4,2 m; tonaža 768 BT i 423 NT; indicirana snaga stroja 135 KS (ovi podaci su iz Austro-ugarskog godišnjaka 1917.)

Brod mijenja vlasnike i imena (što se može vidjeti u donjem linku). Godine 1914. kupuje ga P. Panajotopulo, brodovlasnik grčkog podrijetla nastanjen u Trstu.
http://www.clydeships.co.uk/view.php?ref=8823

1918. polovni parobrod kupuje društvo Oceania. Nakon što je Oceania nabavila San Spiridione, zapovjedništvo broda preuzima kapetan Petar Pajkurić.

Kapetan Petar Pajkurić rodom je iz Kostrene, Svete Barbare.
1881. godine zajedno s Ivanom Pezeljem nabavlja na Malti jedrenjak bark Kostrena. Osim dvojice kapetana, suvlasnice barka bile su i njihove supruge, Franica Pajkurić rođena Randić i Marija Pezelj rođena Pajkurić. Na zapovijedi broda više puta su se izmjenjivali suvlasnici.
Bark Kostrena stradao je u veljači 1888. na povratku iz Cetta u Rijeku, kod rta Mašnjak na istočnoj obali Istre.
Nakon gubitka barka Kostrena, kapetan Pajkurić napušta plovidbu na duže vrijeme, a nakon toga preuzima zapovijed prvog senjskog parobroda velike obalne plovidbe Vladimira.
Osnutkom Hrvatskog brodarskog društva iz Senja postaje pomorski inspektor.
1904. godine dovodi u Senj parobrode Ante Starčević i Hrvatska. – ovi podaci o kapetanu Petru Pajkuriću su iz knjige Onput kad smo partili, Radojice Barbalića.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Petar Pajkurić (Ignacijev) kako piše u knjizi Vjekoslava Bakašuna u spisku stradalih pomoraca iz Kostrene, sv. Barbare - iz toga se vidi da je očevo ime bilo Ignacio.

Otac kapetana Petra Pajkurića bio je Ignacio Pajkurić, u novinama Primorac njegovo ime zapisano je u hrvatskom obliku – Vatroslav Pajkurić.
Vatroslav Pajkurić (1821.-1877.) bio je pomorski kapetan i brodovlasnik iz Kostrene, svete Barbare, sin Martina Pajkurića. Bio je vlasnik ili suvlasnik nekoliko jedrenjaka, između ostalih barka Fidente i Fanny P. (Pomorski godišnjak 1877.)
Preminuo je 03.ožujka 1877. nesretnim slučajem u Rijeci. Vatroslav Pajkurić otišao je tog dana u Rijeku pregledati svoj brod. Kada je zakoračio s jednog broda na drugi, nesretno je pao, prvo na splav a s nje u more. Pad je bio koban, te je ostao na mjestu mrtav. Pokopan je u Kostreni, sv. Barbari (novine Primorac).

Petar Pajkurić, sin Vatroslava Pajkurića imenovan je pomorskim časnikom 25.04.1876. U zapovjednika je unaprijeđen u travnju 1881. godine. (Pomorski godišnjaci)

Što se tiče podatka Radojice Barbalića po kome Petar Pajkurić nakon brodoloma barka Kostrena počinje ponovno zapovijedati brodovima tek nakon duže stanke, na parobrodu Vladimir, pronašla sam drugačije podatke.
Olivieri je nabavio parobrod Vladimir 1912. godine, a Petra Pajkurića nalazim kao zapovjednika brodova Švrljuge (parobrod Sibyl, što se vidi u postu br. 66 u temi Ungaro - Croata u mađarskom godišnjaku iz 1891.) i u spisku kapetana te firme u istom godišnjaku, a kasnije je zapovjednik brodova Ungaro Croate. Po svemu sudeći Petar Pajkurić nije nikada imao stanku u zapovijedanju brodovima.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U temi Hrvatsko parobrodarsko društvo u Senju je podatak da je supruga Petra Pajkurića, Zoe bila kuma parobroda Hrvatska. (Radojica Barbalić navodi ime supruge Franica, Zoe je možda bila druga supruga ili je to drugo ime iste osobe)
Petar Pajkurić bio je nastanjen u Sušaku.

Tijekom prvog svjetskog rata Petar Pajkurić bio je zapovjednik riječkog parobroda Magyara. Nakon osnivanja Oceanie, i nabavke parobroda velike obalne plovidbe San Spiridione, preuzima zapovjedništvo tog broda.

Parobrod San Spiridione, slika sa stranice nuova Venezia:

parobrod San Spiridione nuovavenezia.jpg (52.96 KiB) Pogledano 6540 puta

nastavak slijedi.......

[Vežičanka]

parobrod San Spiridione nastavak........

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, brod je prema nekim izvorima zaplijenila, a prema drugim unajmila talijanska mornarica.

Petar Pajkurić ostaje zapovjednik.
Talijanima brod služi za prijevoz municije, vojske, goriva i putnika između Venecije i Pule. Između tih luka brod prometuje dva puta tjedno.

27. ožujka 1919. godine desila se jedna od težih nesreća u talijanskim lukama. Toga dana prilikom pristajanja u Veneciji, kod pristaništa San Basilio došlo je do snažne eksplozije na brodu San Spiridione. Brod je potonuo pramcem, dok su krma i propeler stršali u zraku.
Nije točno poznato koliko je ljudi poginulo. Procjene su između 160 i 200. Poginuo je i zapovjednik Petar Pajkurić, čije tijelo (kao i tijela mnogih ostalih žrtava), nije nikada identificirano.
Samo su dvije osobe preživjele neseću, prvi časnik Krunoslav Kosović? i ložač Rafaele de Angelis.

Zbog čega je došlo do eksplozije može se samo nagađati. Brod je prevozio 250 tona benzina, ekploziva, municije i nešto vina, uz to vojsku i putnike. Postoji pretpostavka da je goruća cigareta pala na masnu kantu benzina, što je prouzročilo vatru i eksploziju municije.
Ekplozija je bila tako snažna da su se razbili prozori u krugu od dva kilometra, a dijelovi tijela nađeni su i na krovovima obližnjih kuća. Većina putnika u gorućem brodu nije imala nikakvih izgleda za spas jer je razliveni benzin gorio na površini vode oko broda.

Iz Lloydove tablice nesreća za 1919. godinu. Uočite da je rubrika nacionalnost prazna. Oceania je trebala pripasti Jugoslaviji, mada se postupak kasnije odužio. Pogrešan je podatak da se nesreća desila u veljači:

San Spiridione stradao 1919.jpg (46.54 KiB) Pogledano 6539 puta

Gorući brod struja je odnijela dalje od obale, gdje je nastavio goriti gotovo cijeli dan, do četiri poslije podne kada ga je nestalo s površine.
Neko vrijeme na olupinu su upozoravale dvije manje plutače jedna na mjestu pramca, druga na mjestu krme koje su emitirale bijelo svjetlo svakih 10 sekundi.
Olupina je izvađena iz mora 14. travnja 1919. godine.

Vojska, što je i razumljivo za to poratno vrijeme, nije željela da se o nesreći puno priča, pa je događaj gotovo na neko vrijeme zaboravljen, osim naravno u mislima žrtvama najbližih.

U zadnje vrijeme dosta se piše o toj nesreći po talijanskim novinama, portalima, na radiju, međutim ime našeg zapovjednika ili nije spomenuto ili je pogrešno napisano.
Podatak da je upravo kostrenski kapetan Petar Pajkurić (Ignacijev) bio zapovjednik parobroda San Spiridione kad je stradao, može se naći u knjizi Onput kad smo partili Radojice Barbalića i u knjizi Vjekoslava Bakašuna Patnje i smrt su našli tamo gdje su življenje tažili.

27.03.2019., na stogodišnjicu nesreće održana je komemoracija u kojoj je bačen vijenac u more u spomen na žrtve.
https://www.youtube.com/watch?v=qbyPbT9dxS4

[Vežičanka]

Parobrod Vis potonuo je kod rta Mašnjak 13.02.1946. godine naletjevši na minu. Pritom su smrtno stradala 3 člana posade. (post br. 29 ove teme).

Dva mjeseca prije toga, početkom prosinca 1945., Vis je prevezao iz Zadra u Bakar prve koloniste iz Dalmacije za Vojvodinu. Iz Zadarskog zaleđa krenulo je 167 obitelji sa 784 člana. U Bakru su se ukrcali u vlak i krenuli dalje.

Parobrod Vis, Ilustrirani vjesnik:

parobrod Vis 1945.JPG (173.65 KiB) Pogledano 3208 puta

na parobrodu Vis 1945.JPG (216.21 KiB) Pogledano 3208 puta

[Vežičanka]

Parobrod Morava

Parobrod Morava izgrađen je 1904. godine u brodogradilištu Irvine Shipbuilding & Engineering Co Ltd, Irvine.
Prvo ime bilo mu je Navarre. http://www.clydeships.co.uk/view.php?of ... el=NAVARRE

Oceanija kupuje parobrod 1925. i naziva ga Morava. Predaja broda bila je u srpnju iste godine u Belfastu, odakle je s teretom ugljena krenuo za Jadransko more. Brod je mogao primiti i nešto putnika prema tadašnjem običaju.
Morava je prevozila najčešće cement, drvo, buhač u grčke i španjolske luke.

U vlasništvu Oceanije brod je bio do 1933., kad je prodat Francuzima. Zatim mijenja vlasnike i imena do svog konačnog kraja 1940. Tada je stradao u bombardiranju kod Napulja. Kasnije je podignut i izrezan.

Parobrod Morava 1930. u Barceloni.

parobrod Morava u Barceloni 1930 (1).JPG (100.7 KiB) Pogledano 980 puta

Na donjoj slici u Barceloni 1930. je zapovjednik Morave Lujo Cvjetković (sjedi slijeva); drugi časnik Milivoj Bukorović stoji prvi s lijeva. Milivoj Bukorović (Boka kotorska 1899-Rijeka 1999), kasnije zapovjednik na brodovima Oceanije i drugim brodovima, bio je zet Irenea Schnautza, oženjen za njegovu kćer Paolu. Za vrijeme WWII plovi na brodovima u savezničkim konvojima. Živio je u vili Schnautz na Pećinama.

(Schnautz je bila poznata bakarska brodovlasnička i pomorska obitelj. Otac Irenea, Hiacint Schnautz vlasnik jedrenjaka i kapetan, nakon plovidbe na jedrenjacima prelazi na Ungaro-Croatu, pokopan je na Bakarskom groblju. Sin Ireneo (1872-1945) nakon zapovijedanja na jedrenjacima bio je zapovjednik na brodovima Adrie i nakon WWI Oceanije.)

Stoji sasvim desno prvi časnik Morave J. Ivčević.

parobrod Morava u Barceloni 1930 (2).JPG (49.2 KiB) Pogledano 980 puta

[Vežičanka]

O potonuću parobroda "Vila" pisali smo u postovima 24 i 25 (str. 2 ove teme). U časopisu Jadranska straža 1935. izašla je izjava zapovjednika, kapetana Joza Kalafatovića o toj nesreći.

Tekst iz Jadranske straže onako kako je izvorno zapisan:

Evo kako kapetan Jozo Kalafatović, komandant unesrećenog broda, izvješčuje, nakon dolaska u Sušak 25. februara, o ovom kobnom događaju:

“Iz Trsta sam imao da krenem u Veneciju sa teretom fosfata. Na 19. februara vladala je magla, pak sam stoga isplovio iz luke i čekao vani na sidrištu, dok se magla rasprši. Na sidrištu sam ostao do u jutro slijedećeg dana, kada se je nešto razbistrilo, tako da su brodovi stali da plove svojim putem. I ja sam s “Vilom” krenuo u 8 sati i 30 min., sa laganim tempom i tako plovio čitav sat, dok vidik nije postao jasniji. Onda smo zaplovili redovitom brzinom, i na putu susreli nekoliko brodova iz protivnog smjera.

U podne je magla postajala sve gušćom, te sam morao smanjiti brzinu, tuleći kroz to propisno brodskom sirenom. U 14 sati magla je bila tako gusta, da se je moglo vidjeti samo do pramca i krme. Stoga sam dao zaustaviti stroj, označujući to sa dva duga zvižduka (sa međuvremenom od 2 sekunde), tj. da je moj stroj zaustavljen.

Međutim sam sa brodskim oficirom izračunao približnu točku broda i na taj način sam došao do zaključka da se u 14 sati nalazim na visini ušća Piave Vecchia, po prilici 3,5 nautičke milje daleko od kopna, a oko 10 milja daleko od Lida. Istodobno sam naredio radiotelegrafisti, da od stanice Chioggia zamoli jedan radio –snimak našega broda, a 2. časniku, da izmjeri dubinu mora, koja je tu iznosila 20 metara.

Parobrod Monwood (buduća Vila) 1925. godine dok je bio u američkom vlasništvu:

Munwood 1925.jpg (63.69 KiB) Pogledano 573 puta

Međutim smo čuli desno od našeg pramca zvižduk nekog broda, koji je davao redovite znakove magle, tj. da slijedi svoj kurs. Ja sam mu neprestano odvraćao sa 2 duga zvižduka, a to je značilo da sam nepomičan. Istovremeno primijetio sam i ja i moji časnici na mostu, kao i ljudi na pramcu, da se zvižduk drugog broda naglo približuje našem desnom boku, iz čega sam zaključio, da taj brod plovi iz Venecije u Trst. Osjetivši mogućnost sukoba, dadoh nalog u stroju, da se vozi polako naprijed, da brod uzmogne slušati kormilo, koje je bilo odmah postavljeno na lijevo, u namjeri, da se onom brodu dade što više slobodna mjesta na desno. Istodobno sam taj okret na lijevo označavao sa 2 kratka zvižduka. Ali od spomenutog broda, koji je plovio prema nama, nisam međutim dobio nikakva odgovora.

Jedva što se je moj brod počeo da kreće, stvorio se je pred nama s desne strane motorni brod “Rodi” na udaljenosti od nekih 100 metara... Stali smo vikati da stane, ali on je u tili čas udario pramcem okomito u “Vilu” i to u spremište br. 2 (ispred zapovjedničkog mosta).

Udarac u naš brod bio je tako silan, da sam odmah uočio svu kritičnost našeg položaja. U prvom redu sam izdao zapovijed našem radiotelegrafisti Antonu Mrgudiću, da se uputi zov za pomoć “SOS”, a zatim sam naredio da se spuste čamci u more, što je uzvršeno u samih 5 minuta sa velikom hladnokrvnošću i discipliniranošću cjelokupne posade. Većina ljudi spustila se je uredno u 3 čamca za spasavanje, dok su četvorica bila skočila u more, a zatim se opet ukrcala u čamce. Tada se je konstatovalo da nas je presjekao veliki motorni brod “Rodi” (3220 BRT) društva Compagnia Adriatica, koji inače obavlja prugu od Levanta. “Rodi” je odmah spustio svoje čamce, na koji su prešli naši ljudi, te smo se onda svi ukrcali na “Rodi”.
Naša proparana “Vila” potonula je za samih 10 minuta.

Brzom prozivkom na m. b . “Rodi” bila je ustanovljena otsutnost četvorice moje momčadi i to: Dragin Mata, Bukulin Mirka i Rafić Danijela, ložača iz Žmana, te Belić Tome, ugljenara, iz Ugljana. Moji časnici i časnici s “Rodi” odmah pojuriše da traže izgubljene. Ali traženje je bilo uzalud, premda se je produljilo do 17 i 30 sati, kada je na lice mjesta prispio i remorker “Ursus”, otposlan u pomoć sa strane venecijanske Lučke kapetanije. I njegovo je traženje nažalost ostalo bez rezultata.... Tada su moje nade u njihovo spasenje već bile propale.

Parobrod Monwood (buduća Vila) 1926. godine dok je bio u američkom vlasništvu:

Ispitujući saznadoh da su jadnici bili prisutni i pomagali kod spuštanja čamaca, ali misleći da “Vila” neće naglo potonuti, poletješe u zadnji čas u nastambe na pramcu, da spase ono svoje sirotinje. Ali kako se vidi u zao čas po se... Mir njihovim dušama, a među nama neka im se sačuva vječna uspomena!

“Rodi” je zatim proslijedio s nama put Trsta. Onamo smo stigli ujutro 21 februara, dočekani od generalnog direktora našeg društva Marka Lučić-Roki, koji je učinio sve što stoji u ljudskoj mogućnosti da ublaži našu nevolju i bol; bila su nam nabavljena nova odijela, kaputi, rubenina i sve ostalo, jer smo svikolici bili ostali bez ičega. Na svemu tomu ćemo ostati našem društvu trajno zahvalni.

Koliko zapovjednik, toliko i posada “Rodi-a” ponijeli su se spram nas najljepše i o tomu sam dao zapovjedniku pismenu zahvalu.

Posebna istražna komisija sastala se je tek u petak 22. februara. Ista je ispitala mene kao zapovjednika “Vile”, zatim I strojara g.Mandića, I časnika g. Poljanića, III strojara g. Mardešića, vođu palube Gericu i kormilara Šorića.

Ovom preslušanju prisustvovao je sa strane našeg konsulata g.kap. Filipović. Posebno saslušanje vodilo se je i kod našega konsulata u Trstu, a kasnije smo ja i posada bili saslušani od strane Lučke kapetanije na Sušaku, a nakon toga je posada bila upućena svojim kućama.”