Post broj:#20 
Postao/la klausberger » 30.7.2020, 16:09
Evo stavljam ovdje tekst objavljen u novom broju Sušačke revije na temu vojarne na Trsatu. Autor Bruno Vignjević.
Povijest vojarne na Trsatu
Iako je vojarna prestala djelovati prije sada već 15 godina, ustupivši prostor sadašnjem Sveučilišnom kampusu, za njezinu 75 godina dugu vojnu namjenu do sada nije postojao ozbiljniji znanstveno istraživački interes. Glavni razlog tome leži u činjenici ograničene dostupnosti arhivskog gradiva koje se osim u Rijeci nalazi u Zagrebu, a najveći dio građe u Beogradu, vezano za razdoblje Kraljevine te kasnije socijalističke Jugoslavije. Pet različitih vojski koje su djelovale u njoj te pet različitih država u skladu s čijim je političkim ideologijama mijenjala i svoje nazive ostavile su za sobom ostavštinu koja tek treba biti istražena i historiografski obrađena.
Koliko se zapravo malo zna o trsatskoj vojarni svjedoči i činjenica kako je u jednom publicističkom tekstu objavljenom na tu temu navedeno kako se glavna zgrada vojarne počela graditi još za vrijeme Austro Ugarske monarhije, što nije točno i ne odgovara povijesnim izvorima.
Vojarna se počela graditi 1927. godine na dotadašnjem zemljišnom posjedu Sušačanina Josipa Smokvine. Naime, još 25. travnja 1925. godine povodom rješenja tadašnjeg ministra vojske Kraljevine SHS, u tadašnjem Sušačkom novom listu izdan je oglas o licitaciji zemljišta za gradnju glavne zgrade vojarne i vojnog vježbališta u gradu Sušaku. Glavni kriterij za otkup istog bila je njegova površina koja je trebala iznositi oko 15 hektara dovoljnih za gradnju dva spomenuta objekta.
Zemljište je otkupljeno godinu dana kasnije, a radovi su započeli krajem 1926. godine kada povelju o gradnji u znak sjećanja potpisuju Dušan Petelin, nadzorni inženjer gradnje vojarne u ime beogradskog Građevinskog poduzeća „Jadran“ te tadašnji sušački gradonačelnik Juraj Kučić. Glavna zgrada vojarne građena je prema nacrtima inženjera Nikole Bojarskog, a kapacitet iste bio je prilagođen za potrebe smještaja jednog bataljona, to jest bojne, osnovne postrojbe kopnene vojske koja broji od 300 do 500 vojnika. Projektni nacrt odobren je od Ministarstva vojske sa sjedištem u Beogradu.
Glavna zgrada vojarne, današnja Akademija primijenjenih umjetnosti, izgrađena je dakle 1929. i pripadala je tadašnjoj Savskoj divizijskoj oblasti sa sjedištem u Zagrebu. Stražarnica zajedno sa zidom koji je okruživao vojarnu dovršena je 1930. godine. Zanimljivo jest kako je za vrijeme trajanja gradnje i država promijenila ime. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1929. godine postala je Kraljevina Jugoslavija. Ubrzo nakon izgradnje dobiva i svoje prvo značajno ime – Kasarna Aleksandra Ujedinitelja, po imenu tada aktualnog kralja Aleksandra Karađorđevića.
Zašto je vojarna građena, i zašto baš na Trsatu? Osim što je na odličnoj strateškoj poziciji s koje se mogao nadzirati jug, istok, sjever i dio zapada današnjeg grada, primarni interes države bio je smještaj vojske u neposrednoj blizini tadašnje granice dvaju gradova, Sušaka i Rijeke, na rijeci Rječini. Naime, 1924. godine puni suverenitet nad Rijekom dobila je Kraljevina Italija nakon potpisivanja Rimskog sporazuma sa predstavnicima Kraljevine SHS. Spomenutom činjenicom područje grada Sušaka u sastavu Kraljevine SHS postalo je granično te je time smještaj vojnih jedinica u neposrednom zaleđu postao primarni interes u svrhu osiguranja državne granice.
Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije te talijanskim zauzimanjem grada Sušaka sredinom travnja 1941. godine vojarna potpada pod talijansku vlast sve do kapitulacije u rujnu 1943. godine. U tom razdoblju od nepune dvije godine vojarna nosi ime „Gabriele D'Annunzio“, po talijanskom političaru i iredentistu koji je 1919. godine sa svojim arditima zauzeo grad Rijeku i proglasio se njenim guvernerom, stvorivši tako prvi fašistički poredak u jednom gradu na svijetu.
Dokumentacija iz kratkotrajnog razdoblja talijanskog upravljanja vojarnom uglavnom nije sačuvana kod nas, većina važnijih dokumenata se nalazi u talijanskim arhivima. Međutim, u privatnim zbirkama kolekcionara ostalo je sačuvano nekoliko fotografija na kojima se razaznaje ime vojarne koje je tada nosila.
Nakon Talijana, Nijemci preuzimaju upravljanje vojarnom i ulažu znatna sredstva u obnovu glavne zgrade koju je oštetio požar koji je u vojarni izbio 1944. godine. Osim ulaganja u obnovu zgrade, Nijemci dodatno utvrđuju svoje nadzemne i podzemne vojne položaje, grade bunkere i manje tunele pripremajući se za konačnu bitku s pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta.
Nova komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata odlučuje kako će vojarna postati Vojno muzičko učilište, do 1953. godine. Institucija je obrazovala stručne kadrove za sve jedinice tadašnje Jugoslavenske narodne armije zbog činjenice kako je svaka brigada morala imati vlastiti vojni orkestar.
No, nakon Tršćanske krize 1953. godine i jugoslavensko-talijanskog diplomatskog sukoba postalo je neophodno prebaciti jače vojne snage u Rijeku koja se nalazi blizu talijanske granice, pa su se po gradu formirali novi garnizoni, među njima i onaj na Trsatu, s nekoliko bataljuna.
Slijedom toga, vojarna se znatno proširuje te 1958. godine počinje gradnja novih smještajnih objekata. Tadašnje ime vojarne jest znakovito - „Titograd“, po tadašnjem jugoslavenskom predsjedniku, Josipu Brozu Titu.
Točan datum dobivanja imena – Kasarna Španjolskih dobrovoljaca još uvijek je nepoznat. No, poznato je kako je početkom studenog 1977. godine unutar vojarne podignut brončani spomenik španjolskog borca, djelo kipara Jakova Brdara. Ispod kipa stajao je natpis „No passaran“, u prijevodu „Neće proći“, a koji je simbolizirao poznati republikanski poklič iz Španjolskog građanskog rata. Spomenik možemo vidjeti na rijetkim sačuvanim fotografijama njegova svečanog otkrivanja.
Tim događajem, a na inicijativu riječkog ogranka „Udruženja bivših jugoslavenskih dobrovoljaca španske republikanske vojske“, odana je počast vojnim dobrovoljcima s područja Rijeke, Kvarnera, Istre i Gorskog kotara koji su se krajem tridesetih godina prošlog stoljeća borili u Španjolskom građanskom ratu. Spomenuto ime vojarna će nositi sve do 1991. godine. U tom kontekstu valja spomenuti kako je i vojarna na brdu Sveta Katarina nosila ime po španjolskom dobrovoljcu i narodnom heroju, Crikveničanu Nikoli Caru – Črnom.
Unutar vojarne navodno je postojala i bista narodnog heroja Rade Končara, čije je ime nosila 13. brigada Jugoslavenske narodne armije koja je bila stacionirana upravo u trsatskom vojnom kompleksu.
Početkom prosinca 1991. godine kada su se ratna djelovanja razbuktala na teritoriju Republike Hrvatske, JNA pod zapovjedništvom generala Marijana Čada mirno napušta vojarnu. U napušteni kompleks ulazi Vojna policija Republike Hrvatske a kasnije i Hrvatska vojska. Prema pisanju tadašnjeg izdanja Novog lista, vojska JNA prilikom povlačenja je uništila većinu inventara nužnog za normalno funkcioniranje vojnog kompleksa. Spomenik španjolskom borcu i bista Rade Končara misteriozno nestaju i od tada im se gubi svaki trag.
Za vrijeme upravljanja vojarnom od strane Hrvatske vojske, ispred zgrade Zapovjedništva Vojne policije, današnje zgrade Znanstveno-tehnološkog parka (Step Ri), bio je podignut spomenik poginulim pripadnicima „71. bojne Vojne policije Rijeka“ u Domovinskom ratu. Napuštanjem vojarne od strane hrvatske vojske 2004. godine spomenik je premješten u Aleju branitelja na Gradskom groblju Drenova.
Iste godine zemljište vojarne predano je na korištenje Gradu Rijeci radi potreba izgradnje Sveučilišnog kampusa. Dvije godine kasnije otvoren je prvi objekt sveučilišne namjene, u nekadašnjoj glavnoj zgradi Zapovjedništva otvorena je Akademija primijenjenih umjetnosti. 2008. godine zbog gradnje budućih fakulteta srušeno je čak 19 bivših vojnih objekata, a s njima i nekadašnja porta, glavni ulaz u vojarnu. Tim činom vojarna je definitivno otišla u – povijest.
