Stare novine koje su izlazile u Rijeci

[gost]

ALMANACCO FIUMANO

Zanimljivo je da se prvi riječki godišnjak Almanacco Fiumano počeo tiskati još 1855. godine u Veneciji, u tipografiji Sebastiana Tondellija. Osim kalendara i shematizma, donosio je pretežito tekstove s povijesnom tematikom, kao što su iskrcavanje engleske flote u Rijeci 1813. godine i legendarno "juditijansko pregalaštvo" Karoline Belinićeve. Glavni urednik i pisac najvećega broja priloga toga godišnjaka, posvećenog Bartolu Zmajiću, tadašnjemu vladinom nadzorniku središnje riječke pomorske oblasti, bio je Giuseppe Politei, dok su suradnicima bili profesor Girolamo Brughetti. V. Buzzolich, markiz Gravisi, G. Molin, Pietro Rinaldi, liječnik dr. Augusto Pillepich i Andrea Toncllo.

I sljedeći Almanacco fiumano per tanno bisestile 1856 također je bio objelodanjen izvan Rijeke, ovoga puta u Tiskari austrijskoga Lloyda u Trstu. Urednik riječkog almanaha za 1856. godine bio je opet Giuseppe Politei, koji je gotovo sve članke i priloge morao napisati sam ostavši bez suradnika jer je 1855. u Rijeci harala kolera.
...

Nakon Venecije i Trsta, 1857. Almanacco Fiumano konačno je bio u svome trećem uzastopnom godištu tiskan u Rijeci, pa će sadržajno biti daleko bogatiji i aktualniji. Urednikom mu je Ercole Rezza, u čijoj se tiskari i objavljuje, dok Giuseppe Politei i nadalje piše priloge iz riječke prošlosti. No, Rezza će ovoga puta uspjeti okupiti veći broj suradnika koji redom pripadahu onovremenoj riječkoj inteligenciji.

Almanacco Fiumano za godinu 1858., te dvogodište 1859.-1860., ponovno je tiskan kod Rezze. U spomenutim su godišnjacima osobito vrijedni pozornosti prilozi znamenitoga tršćanskoga povjesničara dr. Pietra Kandlera. Godišnjaci su u svome sadržaju imali uobičajeni šematizam županije riječke, tekstove različite tematike, povijesni dio, te kroniku protekle godine.

Astrologo Fiumano za godinu 1858. obuhvaćao je šezdeset i četiri stranice "di allegra prosa e di vivace poesia". Ozbiljni je dio izdanja obuhvaćao kalendar (lunarij), godišnjak i pregled biljega. Humoristički dio otvarao se "astrologovim" šaljivim i nastranim proročanstvima, potom su slijedili matematički proračuni, kronološki i meteorološki pregledi, te deset "filozofskih" razmatranja s mnoštvom korisnih savjeta. Na kraju su slijedile rubrike "Savjeti moje bake" (Consigli di mia nonna), "Proglas magaraca" (Il bando degli asini) stanovitoga Vita Modestija (pseudonim) i "Cipela za navlačenje" (Il stivaletto). Cijena Astrologa iznosila je osamnaest karantana.

(Irvin Lukežić, Ogledalo bašćinsko, str.284-285)

[gost]

Riječki glasnik

glasnik.jpg (20.8 KiB) Pogledano 5068 puta

[nikola]

Ilirija!!!

[nikola]

ALMANACCO FIUMANO

Zanimljivo je da se prvi riječki godišnjak Almanacco Fiumano počeo tiskati još 1855. godine...

Riječanka, samo nastavi!!!

[gost]

GAZZETTA Dl FIUME

Sredinom prosinca 1860. Rezza pokreće novi dnevnik pod imenom Gazzetta di Fiume, te također postaje njegovim glavnim urednikom (redattore responsabile). Novine su izlazile svakodnevno, izuzevši blagdane. Njihov program glavni urednik opširno izlaže u prvome broju. Zanimljivo da su se, osim u Rijeci, novine redovito prodavale u knjižarama Trsta, Gorice, Udina, Trevisa, Venecije, Padove, Vicenze, Verone, Kopra, Rovinja, Pule, Zadra, Splita i Dubrovnika. Tijekom 1862. njihovje glavni urednik Francesco Marenigh (1812.-1882.), dugogodišnji poslovođa i ravnatelj Rezzine tiskare.

Urednička koncepcija ovih riječkih novina u mnogome je podsjećala na prethodni Eco di Fiume. Pored uvodnika i opširnijega komentara na aktualna zbivanja, novine su redovito donosile podlistak u nastavcima: (appendice), pregled političkih novosti (notiziepolitiche), pregled članaka iz inozemnoga tiska (rivista dei giornali), pregled gradskih zbivanja (cronaca locale), rubriku različitih novosti iz svijeta (notizie diverse), burzovna izvješća (dispaccio telegrafico), dopise čitatelja uredništvu (coirispondenza), izvještaj o dolasku i odlasku brodova (navigli arrivazi e partiti), izvještaj o umrlima na području grada (trcipassciti nella cittá e distretto) i različite oglase (avvisi).

U krugu stalnih suradnika novinskoga podlistka opet nalazimo vrlo aktivnoga riječkoga liječnika i kirurga dr. Antonija Felicea Giacicha.


U povijesti riječkoga tiskarstva, knjižarstva, nakladništva i novinarstva sredine devetnaestoga stoljeća značajno mjesto pripada Ercoleu Rezzi. Ovaj Pijemontez, rodom iz Genove, u Rijeci je živio petnaestak godina. U razdoblju od 1856. do 1862. razvio je mnogostruku tiskarsko-nakladničku djelatnost, objavljujući brojne literarne časopise, beletrističke i školske knjige, brošure i druge publikacije na talijanskom, hrvatskom i njemačkom jeziku. U razvoju hrvatske književne periodike osobito je vrijedno i značajno u svoje doba bilo izdavanje časopisa Neven (1858.). Pokretanjem i tiskanjem riječkih novina na talijanskom jeziku Eco di Fiume (1857.-1860.) i Gazzetta di Fiume (1860.-1862.) popunjena je pak velika praznina koja nastaje u privrednom, kulturnom i političkom životu grada, nastala obustavljanjem glasila Eco del Litorale Ungarico, odnosno, prije pojave Mohovicheve La Bilancie.

(Irvin Lukežić, Ogledalo bašćinsko, str:297-302)

[nikola]

GAZZETTA Dl FIUME

Sredinom prosinca 1860. Rezza pokreće novi dnevnik pod imenom Gazzetta di Fiume...

Samo za podsjetu:

08.01.1862. Naredbom Ministarstva unutrašnjih poslova iz Beča izvršen je strogi pretres uredništva i tiskare novina Gazzetta di Fiume, nakon čega je Ercole Rezza ponovno uhapšen (prvi put u kolovozu 1861.) i 16. siječnja iz predostrožnosti sproveden u istražni
zatvor. Optužen je pritom radi remećenja javnoga reda i mira, te izdaje i uvrede Njegova Velićanstva. Razlog za prvo privođenje bio je članak pod naslovom "Siamo pregati", objavljen u Gazzetti di Fiume (br. 142, od 11.lipnja). Tijekom istražnog postupka branio ga je ugledni odvjetnik Adolfo Gotthardi a u njegovu su korist svjedočili riječki trgovci Carlo Huber, Valentino Mattesich i Vincenzo Pessi.

Zanimljivo, tu se pojavljuje i advokat Gotthardi, a nedavno je o Gotthardi pisao naš član i "dopisnik" iz Trsta, Michele Maylender. No on je pisao o jednom drugom...ovo mu je možda brat
Riječanka, samo nastavi...

[gost]

Zanimljivo, tu se pojavljuje i advokat Gotthardi, a nedavno je o Gotthardi pisao naš član i "dopisnik" iz Trsta, Michele Maylender. No on je pisao o jednom drugom...ovo mu je možda brat
Riječanka, samo nastavi...

Ma, ne bih rekla da je brat jer ako je advokat Gotthardi branio Rezzu 1862. g., a Ruggero Gotthardi kojeg spominje kolega Michele Maylender, rođen je 1882.g. dakle 20 godina kasnije, prije će biti sin, ako uopće jesu rod. Dalje, navodi se da je ugledni odvjetnik, opet treba i malo vremena da se stekne ugled.. pa bi tu dodala i još par godina tako da sam sigurna da u pitanju nije brat.

[gost]

NEVEN

Neven je bio pokrenut kao književno-znanstveno glasilo Matice hrvatske, odnosno ilirske, 1852. godine u Zagrebu. Budući da se časopis suočio s velikim novčanim poteškoćama zbog kojih gotovo prestaje izlaziti, preuzima ga Narodna čitaonica u Rijeci i 3. travnja 1858., u sedmom godištu postojanja, iz Rezzine tiskare izlazi prvi broj njegova riječke izdanja. Premda je taj "giornale scientifico letterario in lingua slava" prema najavama trebao izaći 1. siječnja spomenute godine, do pojave prvoga broja moralo je proteći puna četiri mjeseca.

Svaki pojedini broj Nevena imao je ukupno šesnaest stranica i izlazio svake subote. No, unatoč velikom entuzijazmu njegovih urednika, nove će novčane poteškoće ponovno predstavljati nepremostivu prepreku. Od ukupno tisuću prijavljenih pretplatnika čak ni polovica nije podmirila svoje obveze. Stoga časopis prestaje izlaziti 25. prosinca iste godine. Ukupno je izašlo trideset i devet brojeva tjednika. List je donosio pjesma i pripovijetke (umjetne i narodne), povijesne i općeobrazovne članke životopise, bibliografije, književne prikaze, dopise, književne vijesti, smješice zagonetke i odgovore uredništva. Osim Pacela, koji piše pripovijetke i kritike, "kojima vješto i odrješito šiba jezične pogrješke tadašnjih pisaca", riječki mu suradnici bijahu Janez Trdina, koji piše članke o slavensko mitologiji, Skender Fabković, Ljudevit Slamnik, koji surađuje pišući uglavnom zagonetke i rebuse, te dr. Juraj Matija Šporer. Ovaj posljednji suradnik davao je u Nevenu "liepe naputke, kako da odgaja duh i tielo svomu djetetu", posvećene njegovoj kćeri.
...

Prestankom izlaženja Nevena u Rijeci se osjetila velika praznina na književnom i kulturnom planu. Stoga je neumorni prof. Pacel pokrenuo riječki godišnjak Jadranske vile.
Posljednje hrvatske periodičke publikacije koje tiska Ercole Rezza u Rijeci su: Vila sinjega morja (1861., ur. dr. Gjuro Augustinović), Slovinski prvenci (1861.-2.) i list Pravnik (1862.)

(Irvin Lukežić,Ogledalo bašćinsko, str.282,283)

[nikola]

NEVEN

Neven je bio pokrenut kao književno-znanstveno glasilo Matice hrvatske, odnosno ilirske, 1852. godine u Zagrebu. Budući da se časopis suočio s velikim novčanim poteškoćama zbog kojih gotovo prestaje izlaziti, preuzima ga Narodna čitaonica u Rijeci...

Nadodao bi samo podatak o časopisu Neven, tj. da su njegovi urednici u ZG bili Mirko Bogović, Ivan Perkovac, Vojko Sabljić i Josip Praus.

časopis Neven-preuzeto sa MH

[kobler]

Zanimljivo, tu se pojavljuje i advokat Gotthardi, a nedavno je o Gotthardi pisao naš član i "dopisnik" iz Trsta, Michele Maylender. No on je pisao o jednom drugom...ovo mu je možda brat
Riječanka, samo nastavi...

Ma, ne bih rekla da je brat jer ako je advokat Gotthardi branio Rezzu 1862. g., a Ruggero Gotthardi kojeg spominje kolega Michele Maylender, rođen je 1882.g. dakle 20 godina kasnije, prije će biti sin, ako uopće jesu rod. Dalje, navodi se da je ugledni odvjetnik, opet treba i malo vremena da se stekne ugled.. pa bi tu dodala i još par godina tako da sam sigurna da u pitanju nije brat.

To mu je djed:

Adolfo (1824-1875) oo Maria Morovich
|
Giuseppe oo ?
|
Ruggero

[gost]

STOGODIŠNJICA RIJEČKIH NOVINA HRVATSKI KATOLIČKI DNEVNIK OBILJEŽIO JE VAŽNU OBLJETNICU, POČEO JE IZLAZITI 8. PROSINCA 1912. GODINE

Riječke Novine i Riečki Novi list – izvana slični, iznutra različiti
Čitatelj je mogao osjetiti da je svjetonazor urednika i novinara u tim dnevnicima različit. No, iako često suprotstavljenih gledišta i u konkurenciji, bili su perjanice hrvatskog novinstva, kaže Borislav Ostojić

Mirjana GRCE

»Kad su se u Rijeci pojavile Riječke Novine, u nedjelju, 8. prosinca 1912. godine, Supilov Riečki Novi list imao je gotovo dvanaest godina neprekidnog izlaženja. Pojavu Riječkih Novina u europskom pa i svjetskom kotlu u kojem se počeo kuhati svjetski rat mnogi su, 1912. godine, držali hrabrim pa i suludim izdavačkim pothvatom. Međutim, pokretač izdavanja Riječkih Novina – fra Bernardin Škrivanić, prvi hrvatski Provincijal hrvatskih kapucina i gvardijan riječkog kapucinskog samostana te osnivač riječke Kuće dobre štampe i tiskare Miriam imao je punu vjeru u uspjeh svoga dnevnika. Već u prvim mjesecima izlaženja, u pogledu novinarske profesionalnosti, njegov list bio je na razini starijeg riječkog brata – Supilova dnevnika«, tako piše umirovljeni urednik i novinar Novoga lista Borislav Ostojić koji je obilježavanju stote godišnjice Riječkih Novina dao izniman prilog – usporednu analizu Supilovog dnevnika i dnevnika riječkih kapucina.
»Prije 100 godina u Rijeci se događalo, i za današnje pojmove, pravo hrvatsko medijsko čudo«, tako je pak zaključio iskusan medijski djelatnik Stanko Škrbec na simpoziju koji je povodom jubileja održan u riječkom Art Kinu Croatia, na istom mjestu gdje je Škrivanić tiskao Riječke novine, hrvatski katolički dnevni list.



Škrivanić stvorio preduvjete

Današnji župnik u kapucinskoj župi Gospe Lurdske fra Ivica Petanjak, jedan od organizatora simpozija kaže o tom vremenu: »Uvijek se radi o čovjeku, a to vrijeme je imalo fra Bernardina Škrivanića. On je stvorio preduvjete, imao je tiskaru i okupio suradnike, bilo kapucine i druge svećenike poput Milana Pavelića, bilo laike mlade katoličke intelektualce i entuzijaste kao što su dr. Rudolf Eckert i dr. Petar Rogulja. To uspoređujem sa sv. Pavlom – ili je apostol ili nije Pavao, jer je sebe poistovjetio sa svojom službom. Tako mogu reći da je Škrivanić sebe poistovjetio sa službom koju je obavljao, imajući sluha za svoje vrijeme, imajući prijatelja u biskupu krčkom Antonu Mahniću, osjećajući potreban nacionalni naboj, izdajući i čakavski podlistak, znači približivši se i baš ovdašnjem puku. Riječke novine su spomen jednoga vremena i mi se divimo ljudima koji su ih stvarali«.
Analizirajući Riječke Novine i Riečki Novi list Ostojić je iznio mnogo izvanredno zanimljivih podataka, uz ostalo da su izlazili u istom formatu 58 x 40 cm, da su oba dnevnika tiskana na četiri stranice i izlazila svakog dana, osim ponedjeljkom, u pet sati ujutro. Ista im je bila i cijena – za Rijeku i Sušak četiri, a izvan tih gradova – prodajući se u svim hrvatskim krajevima, Riječke Novine čak do Banja Luke – šest filira. »Kolporteri su za prodaju svakog primjerka Riječkih Novina dobivali dva filira. Za dnevno prodanih sto primjeraka mogli su mjesečno zaraditi 52 Krune što je bila vrlo dobra zarada u odnosu na plaću odgovornog urednika u istim novinama, koji je mjesečno dobivao 100 Kruna! Grafičko rješenje glava oba lista bilo je slično – iznad naslova NOVI LIST je pridjev Riečki, a iznad naslova NOVINE pridjev Riječke. Jedina razlika bila je u izboru tipa slova. Tekstovi su se, u obje novine, donosili na pet stupaca – posve iste veličine i tipa slova. Po vanjskom izgledu Riječke Novine i Riečki Novi list bili su vrlo slični, nešto poput braće – jednojajačnih blizanaca. Međutim, iznutra – bile su to posve različite novine. Riečki Novi list bio je izrazito liberalno obojen, dok se kod Riječkih Novina vidjelo da su one katoličke. Bilo je sadržaja koji se nikada nisu pojavljivali u Riečkom Novom listu i obratno. Iako su oba lista objavljivali tekstove o istim događajima (naročito iz međunarodne politike) te imali i iste rubrike (brzojavne i telefonske vijesti, gospodarstvo, društvene vijesti, crnu kroniku, kulturu, servisne informacije – plovidbeni red brodova, stanje na svjetskim burzama, male oglase i osmrtnice) čitatelj je mogao osjetiti da je svjetonazor urednika i pisaca-novinara u spomenutim dnevnicima različit«, analizira Ostojić s mnogima zaključujući da su ta dva dnevnika, često suprotstavljenih gledišta i u konkurenciji, bili perjanice hrvatskog novinstva i novinarstva.

Novinarski rat

Kaže da su Riječke Novine tiskane u početnoj nakladi od 5.000, a nedjeljom u 5.500 primjeraka, no da su vrlo brzo dostigle nakladu od 6.000 primjeraka, pa i onu Riečkog Novog lista tiskajući se u 10.000 do 12.000 primjeraka. »Nedugo nakon početka izlaženja prikupile su čak 4.000 pretplatnika! Izvan Rijeke i Sušaka, kao i Supilove novine, prodavale su se, svakog dana, u 3.000 primjeraka. Tiskale su se u tiskari Miriam, u neposrednoj blizini kapucinskog samostana, odnosno u današnjem Art kinu Croatia, a Supilov Riečki Novi list u tiskari koja se nalazila nasuprot današnjem Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca«, kaže Ostojić.
Analizirajući i kontekst sumira da je u početku sličnost između Riečkog Novog lista i novopokrenutih Riječkih Novina Supilo zanemarivao, nije mu smetala. »Međutim, primjerna razina kakvoće, a posebno visoka naklada Riječkih Novina počeli su stvarati zabrinutost, uznemirenost i profesionalnu ljubomoru kod Supila što se, ubrzo, pretvorilo u napade zbog kopiranja izgleda njegovih novina. Osim prvotnih verbalnih čarki, Supilo je urednicima Riječkih Novina u svom listu, kroz tekstove, najavio, a zatim protiv njih i vodio žestoki svojevrsni novinarski rat. Valja reći da mu Riječke Novine nisu ostajale dužne, što je, u neku ruku, zabavljalo čitatelje i prodavalo obje novine«, analizira Ostojić. Naglašava da Riječke Novine nisu bile manje politične od Supilova dnevnika – čitateljima su pružale panoramsku sliku društvenih zbivanja od Rijeke i Hrvatske do Europe i svijeta te su širinom nadilazile vjerske i crkvene teme.

Visoka kvaliteta

»Iako se moglo očekivati da će se riječki kapucini u svojim novinama služiti istim pravopisom hrvatskog jezika kao i Supilo u svom listu, to se nije dogodilo. Supilo je striktno primjenjivao korienski pravopis, a kapucini su pisali fonetski. Međutim, i Riječke Novine i Riečki Novi list držali su se ijekavskog govora i štokavskog narječja. Valja istaknuti da su Riječke Novine, već od prvog broja, objavljivale humorističko-satiričke priloge (u stihovima) na čakavskom narječju. Također, za razliku od Supilova dnevnika, imale su i podlistak – roman u nastavcima. I jedne i druge novine resi novinarski kvalitet – ažurnost. Ono što se dogodilo danas – čitatelju se nudilo idućeg dana. Uz ažurnost, obje novine njeguju aktualnost pa je razumljivo da, istodobno, vijesti o istom događaju donose i Riečki Novi list i Riječke Novine. Koristeći telefon i brzojav, inozemne novine i vlastite dopisnike obje novine čine sve da su im vijesti svježe. Natjecanje u ažurnosti, aktualnosti i kakvoći novinarskog rada bio je imperativ uredništva oba dnevnika, jer su samo te odlike ostvarivale dobru prodaju na tržištu«, zaključci su Ostojićeve analize. Uz to, za Riječke Novine kaže da su, iako su izlazile samo 21 mjesec, ostavile neizbrisiv trag ne samo u hrvatskom katoličkom tisku i ne samo u riječkom novinstvu, već puno šire, u prostornom, novinskom i novinarskom pa i društvenom smislu.

Snažna hrvatska aktivnost

Na simpoziju o stogodišnjici pokretanja Riječkih novina, društvenim i političkim kontekstom u Rijeci uoči Prvog svjetskog rata, bavila su se dvojica crkvenih povjesničara – biskup dr. Mile Bogović i dr. Marko Medved. Kao temeljni problem u tome vremenu koji odražavaju kapucinske Riječke Novine i Supilov Riečki Novi list, dr. Medved je izdvojio odnos katolicizma i liberalizma, sučeljavanje u ideološkom smislu. Rekao je da je o Riječkim Novinama potreban sveobuhvatan znanstveni rad, da Crkva danas, Crkva II. vatikanskog koncila prihvaća zasade moderniteta te da taj znanstveni rad, taj budući istraživač mora biti koncilski usmjeren. Prema riječima dr. Bogovića vrijeme Riječkih novina bilo je ispunjeno snažnim društvenim i političkim previranjima koja su vodila prema Prvom svjetskom ratu, a Rijeka je tada imala »poseban status unutar krune sv. Stjepana, a također unutar uprave biskupa u Senju, Talijani su tražili otcjepljenje ne samo od Senja, nego i od Hrvatske«. »U Rijeci se osjećala snažna hrvatska aktivnost na političkom polju preko Frana Supila i Riečkog Novog lista, a na crkvenom polju preko Hrvatskog katoličkog pokreta kojemu su najjače uporište u Rijeci bili kapucini i Škrivanić«, rekao je dr. Bogović, naglašavajući da su Riječke Novine bile i plod sustavnog rada Hrvatskog Katoličkog pokreta i da su mu dale velik prilog.

[Adamić]

Pa da zaokružimo cjelinu, koju obrađujemo.

RIJEČKE NOVINE 1843.-1918.

Digitalizirane riječke novine / Ines Cerovac

1.ECO DEL LITORALE UNGARICO Najstariji je naslov riječkih novina koji se čuva Sveučilišnoj knjižnici Rijeka. Dva mjeseca prije nego što je izašao prvi broj, 5. travnja 1843. u tiskari braće Karletzky, objavljena je Programma u kojoj se, nakon kratkog pregleda povijesti Ugarske, opisuje sadržaj novina i najavljuju rubrike. Unatoč izrazitoj političkoj misiji, Eco del litorale ungarico nema eksplicitno politički karakter i sadržajno je usmjeren na informiranje građana o privrednim kretanjima na području tadašnjeg Ugarskog primorja i u inozemstvu. Na prvoj stranici svakog broja je meteorološki izvještaj Riječkog nautičkog zavoda. Stalne rubrike su i izvješće o kretanju brodova, odlasci i dolasci putnika, oglasi o najmu i prodaji nekretnina, književni oglasi, burzovno izvješće. Podlistak donosi kulturno-povijesne teme. Posljednji broj je izašao 4. travnja 1846. godine. Razlozi za prestanak izlaženja bili su financijske prirode.

2. ECO DI FIUME Pokreće ga riječki nakladnik, knjižar i tiskar Talijan Ercole Rezza punih jedanaest godina nakon prestanka izlaženja Eco del litorale ungarico. Prvi broj izlazi iz tiska 2. srpnja 1857. godine. Sveučilišna knjižnica, nažalost, ne posjeduje to prvo godište novina. Za glavnog urednika Ercole Rezza dovodi iz Trsta mladog i izuzetno sposobnog publicista i nakladnika Emilia Trevesa. On odlazi iz Rijeke već nakon mjesec dana da bi kroz dvije godine u Milanu osnovao i danas poznatu Casa editrice di Treves. Uređivanje lista tada preuzima sam Rezza. Novine su pokrenute u trenutku koji nije pogodovao slobodnom izricanju političkih stavova; vrijeme je Bachova apsolutizma i Rezzin je Eco u tom pogledu suzdržan koliko je god to moguće. Za razliku od svog prethodnika, Eco di Fiume ima izrazito talijansko usmjerenje; za njega pišu dopisnici iz drugih gradova (Zagreb, Zadar, Senj, Trst, Antwerpen). Rezza 1859. godine uspostavlja telegrafsku službu iz Beča, Venecije, Trsta i drugih gradova da bi mogao donositi najnovije vijesti o ratnim zbivanjima. Iredentistički stavovi koji su se dali iščitati iz tih izvješća doveli su, naposljetku, do zabrane izlaženja. Posljedni broj izlazi 27. studenog 1860.

3.GAZZETTA DI FIUME Počinje izlaziti nepunih mjesec dana nakon zabrane Eco di Fiume. Prvi broj dnevnika koji pokreće i uređuje Ercole Rezza svjetlo dana je ugledao već 17. prosinca 1860. godine. Urednička koncepcija slijedi prethodni naslov: opširni uvodnik s komentarom aktualnih zbivanja, podlistak, pregled političkih zbivanja, pregled stranog tiska, gradska zbivanja, vijesti iz svijeta, obavijesti o kretanju brodova, pisma čitatelja, vijesti o umrlima i oglasni dio. U kolovozu 1861. godine započinje sudski progon Ercola Rezze; 16. siječnja 1862. je priveden u istražni zatvor u kojem boravi dva mjeseca; Gazzeta prestaje izlaziti dva tjedna, da bi nastavila s izlaženjem od 3. veljače do 4. travnja 1862. Ta posljednja dva mjeseca glavni urednik je Francesco Merenigh, direktor Rezzine tiskare. Rezza, narušenog zdravlja, odlazi iz Rijeke, tiskaru preuzima njegov dotadašnji tajnik Carlo Huber koji se udružuje s Emidiom Mohovichem i osniva Stabilimento tipografico Fiumano. Mohovich 1864. otkupljuje Huberov udio i započinje novo razdoblje u povijesti riječkog novinskog nakladništva.

4. GIORNALE DI FIUME Počinje izlaziti 7. siječnja 1865. kao tjedna novina. Uređuje ga i tiska u svom Stabilimeno tipo-litogragrafico fiumano Emidio Mohovich. Program objavljen u prvom broju definira sadržaj te prve bogato ilustrirane riječke novine. Najavljene teme su: gradske, trgovačke, pomorske, a neće nedostajati ni umjetničkih, književnih i znanstvenih priloga. Iako je prošlo tri godine od prestanka izlaženja Gazzette di Fiume, suradnik pseudonima Apostolo Verita u kolumni Il corriere di Fiume, polemički se osvrće na prethodnike. Giornale di Fiume prestaje izlaziti 30. prosinca 1865.

5. GAZZETTA DI FIUME odnosno FIUMANER ZEITUNG Počinje izlaziti 3. rujna 1867, istovremeno na talijanskom i njemačkom jeziku. Glavni urednik je L. von Suedenhorst, a tiskaju se u tiskari Emidia Mohovicha. Uslijed financijskih poteškoća prestaju izlaziti već 15. listopada 1867, nakon svega devetnaest brojeva. Prva stranica donosi: burzovno izvješće, privredne vijesti, obavijesti o kretanju brodova i telegrafska izvješća stranih dopisnika; iz sadržaja vidljivo više europsko, a manje lokalno usmjerenje novina, eksplicitno je izraženo u programu koji slijedi na drugoj stranici prvoga broja.

6. GIORNALE DI FIUME : commerciale, marittimo e politico Izlazi dnevno, osim ponedjeljka, od 20. prosinca 1870. do 30. prosinca 1871. Glavni urednik je Carlo Salvadori, a tiska se u Tipografia patriotico fiumano. Ni sadržajno ni grafički nije blizak istoimenoj novini iz 1865. godine. Većeg formata, bez ilustracija, sadržajno definirane podnaslovom, donose veliki broj rubrika iz privrednog i političkog života.

7. STUDIO E LAVORO : periodico economico-commerciale-letterario Započinje izlaženjem 7. listopada 1876. u Tipografia F. Karletzky. Prvih dvadeset i šest brojeva imaju podnaslov organo degli interessi economici delle Provincie litoranea della Monarchia austro-ungarica, a glavni urednik im je Giuseppe Kovacevich. S dvadeset i sedmim brojem mijenjaju podnaslov i uređivanje preuzima Francesco Karletzky. Podjednako prate i privredna i kulturna zbivanja. Reizdaju veliki broj članaka iz Eco del litorale ungarico. Pretpostavljamo da je posljednji broj koji posjeduje Sveučilišna knjižnica Rijeka iz 27. prosinca 1879, ujedno i posljednji koji je izašao.

8. LA VARIETA : giornale per tutti Počinje izlaziti 1882. godine. Možemo pretpostaviti da je to bilo u travnju, budući da Sveučilišna knjižnica posjeduje prvi broj drugog godišta koje započinje prvim travnja 1883. godine. Izlazile su nedjeljom i bile osmišljene kao novine „za svih“. Tiskaju se u Stabilimento tipo-litografico E. Mohovich, a tijekom izlaženja mijenjaju urednike. Imaju stalne rubrike: lokalna kronika, telegrafske vijesti, vremenska prognoza, obavijesti o kretanju brodova. Od 1887. godine počinju izlaziti svakodnevno. Pojedini brojevi su bogato ilustrirani. La varieta opstaje dugi niz godina; prestaje izlaziti tek 1896. Viktor Car Emin u autobiografskoj crtici objavljenoj 1950. godine u Ilustriranom vjesniku spominje kolportera koji na Korzu uzvikuje „Varieta, molto interessante!“, dok se u isto vrijeme u obližnjem kazinu čita La bilancia. Osim Studio e lavoro (Tipografia F. Karletzky), svi spomenuti novinski naslovi nakon 1865. tiskali su se u Stabilimento tipo-litografico fiumano Emidia Mohovicha koji 1868. počinje upotrebljavati tipografski stroj za brzotisak, a 1883. uvodi i prvi litografski stroj za brzotisak. Kvaliteta njegovih tiskovina bila je prepoznata u onodobnoj Europi i nagrađivana na međunarodnim industrijskim izložbama u Trstu, Parizu i Budimpešti.

Izvori:

1. Despot, Miroslava. Pokušaj bibliografije primorskih novina i časopisa : 1843. – 1945. // Rijeka : geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj povijest, kultura : zbornik. Zagreb : Matica hrvatska, 1953, str. 611- 639.

2. Lukežić, Irvin. Eco del litorale ungarico : jeka talijanska primorja ugarskoga : prve moderne riječke novine // Fluminensia : časopis za filološka istraživanja, vol. 14(2003), no. 2, str. 1-20. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr

3. Lukežić, Irvin. Riječki knjižar, tiskar, novinski urednik i nakladnik Ercole Rezza // Fluminensia : : časopis za filološka istraživanja, vol. 16(2004), no.1/2, str. 1-27. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr

4. Lukežić, Irvin. Riječki tisar i nakladnik Emidio Mohovich // Liburnijski torzo. Crikvenica : Libellus, 1999, str. 80-86.

5. Riječke novine : 1843.-1918. Dostupno na: http://crolist.svkri.hr/liste/002n/


DIGITALNA ZBIRKA RIJEČKIH NOVINA 1843.-1918. – PRISTUP ZBIRCI
1. Eco del litorale ungarico (1843) serijska publikacija
2. Fiumaner Zeitung (1867) serijska publikacija
3. Gazzetta di Fiume (1860) serijska publikacija
4. Gazzetta di Fiume (1867) serijska publikacija
5. Giornale di Fiume (1865) serijska publikacija
6. Giornale di Fiume (1870) serijska publikacija
7. L'Eco di Fiume (1858) serijska publikacija
8. La varieta (1882) serijska publikacija
9. Neven (1852) serijska publikacija
10. Sloboda (1878) serijska publikacija
11. Studio e lavoro (1876) serijska publikacija
Dostupno sve na:
http://crolist.svkri.hr/liste/002n/

[torretta]

Čitajući Sušačku reviju naišla sam na članak o "Mornar"-u (poučni i zabavni list za pomorski svijet) koji je izlazio od 1929. do 1939. godine. Prvi urednik bio je znameniti sušački inženjer brodogradnje Stanko Šilović (1900.-1984.), a od petog broja pa do njegova gašenja urednik je bio V.C.Emin. I kako Sušačka Revija navodi: "Viktora Cara Emina (1870.-1963.) učitelja, a po vokaciji književnika i pučkog tribuna, u Mornaru nalazimo pod pseudonimima Rokac, Barba Šime, Dundo Simo, Lujo Dorčić i Kapitan Jadre. Na Sušak se doselio 1929. kao prognanik, kada je otjeran sa rodne Liburnije. Djelujući u Sušaku bio je nositelj optimizma i širitelj vjere u povratak među prognanim Istranima, a bio je i predsjednik Jadranske straže, predsjednik aerokluba Naša krila, i počasni član Rotary kluba. Na Sušaku je živio do oslobođenja 1945. godine kada se vraća u svoju Opatiju." Dalje prenosim tekst g. Saše Dmitrovića u cijelosti.

VCEmin.JPG (10.27 KiB) Pogledano 4567 puta

1934.
MORNAR
poučni i zabavni list za pomorski svijet

RIJEČKIM ANEKSIONISTIMA U ALBUM.

Bila je na Rijeci neka starica imenom Tonica Pikovićeva rodjena Blečić. Umrla je nedavno u visokoj starosti. Znala je mnogo pučkih pjesmica, što se još pjevaju na Rijeci:

Mila majko moja, ja ću vam umreti,
Ako mi ne greste vernice sprositi.
»Ja bim, sinko, za te pol krvi prolila,
Kamo da ti ne bim vernice sprosila.«

Brod.JPG (19.07 KiB) Pogledano 4567 puta

Pjevala je i ovu:

Kantajte, divojke, sad je vaše vrime,
Doći će vam vrime, da kantat nećete.
Zač će vam obrve oči zakrivati,
A lišća rumena kolur spreminjati.

Ista je starica pripovijedala: Kad sam bila mlada divojka, hodila sam na tanac puli Martinovice na Brajdi. Tancalo se je »na liricu«. Navadno bi se šlo tamo okol trih ur zapolne. Puli Martinovice bilo je jedno velo »fondo«, kade smo tancevale. Na tem »fonde« va jednem kantuniću sedel je čovek z lirum, ki nam je za dva šolda pilil po cele dve ure. Mi smio tancali i pivali: Tancaj, tancaj crni kos, Kako ću ti tancat, kad sam bos? Neka tanca moja žena, Ka je dobro obučena. Tancali su tri - po četiri dni. A ja nebog sam — celeh osam dan.

Brod_.JPG (13.96 KiB) Pogledano 4567 puta

Sada, kad razni dopuzi iz starih talijanskih pokrajina slave desetgodišnjicu aneksije Rijeke, dobro bi da im. se malo dozovu u pamet nazivi nekih riječkih predjela. Evo ih nekoliko:

Brkalo: tako su zvali neku vodu, što je izvirala na »Korzu« i tekla kroz nekakvu krupnu žeIjeznu glavu s velikim brkovima. Ta se voda prije nekoliko godina zatrpala.

Perilo - zvao se na Školjiću u Rječini splav, na kome su žene prale robu.

Klanac - mjesto u starom gradu riječkom.

Kranjska vas -u Škurinji donjoj.

Vozdrina - što se inače zove i - Pulac.

Za gradom - mjesto na Rijeci (gdje je bila poslije via Pomerio). Drukčije to se mjesto zvalo i - na Paskvalotovem.

Ženiković - mjesto na Belvederu, gdje su podignuti radnički domovi.

Mošunišće - tako se zvao onaj predjel iza Jelačićeve kasarne u »Podmurvicama« ili tamo gdje počinju Skurinje.

Pod »Hrastinu« - u Skurinjama.

Cankovac — niže Kozale.

Zatim: Šćitari, Dolci, Brašćine, Skudarevo, Patersko, Lubanj, Breg Tarić. Rujavica.

»Pilepaj« na Krase. »Vetrenica« bezdana jama. Takva jedna »vetrenica« je i u »Podbregu«, o kome se mnogo govori u Koblerovoj povijesti Rijeke.

»Mala plaćica« ili »Gromniška placa« u riječkom Starom gradu, gdje bi Grobničani prodavali drva: »butorice« itd.

»Lešnjak« - nekakva voda, što je izvirala u blizini zgrade negdašnje riječke gimnazije. To da je bila najmrzlija voda na Rijeci. U njoj je bilo i pastrva.

»Pod smokvicom« - mjesto u riječkom Starom gradu. ,

»Porta hungarica«. Tako su neki riječki Madžaroni okrstili neku pećinu na cesti Rijeka—Grohovo zacijelo kao na ustuk sušačkim »Banskim vratima«. Medjutim narod je od toga mahom napravio: »Porka ungarika«.

»Kačjak« - tako se zvala kasnije prekrštena »Via Gelsi« kraj Pučkog vrta.

»Predgrad« - zovu još danas stari ljudi ono mjesto pred gradskim tornjem na Korzu.

»Potpalac« - neka kuća na trgu, što se prostire iza gradskog tornja. Tu bi se nedjeljom i svetkom sastajali Kozalari i Grohovčani. U staro doba ta je kuća bila »gradska«.

Rastočine, Skudarevo, Kačićevo selo, Benaši, Krasa, Krnjevo, Kablari, Patersko, brdo Veli Ples, Drenova, Brdine, Zad Klana (niže Podbrega), Recice, gdje je danas tvornica torpeda. Zvezda, brdo na riječkom teritoriju.

»Beli kamik« - mjesto kod željezničke stanice, gdje je voda izvirala. Žabica-voda kod kapucinskog samostana, potom: Vrelo Vrbice, Mlačica, Žudinka. Voda u Dolcu zvala se Andrešćica, jer je tamo bila kapela sv. Andrije. Dolac je i danas jedna od glavnijih ulica Rijeke iako se već tako ne zove.

Brajdari, Brajdarice zvali se oni, što su stanovali na Brajdici u blizini riječke željezničke stanice.

»Vozrinj« - zvalo se prije ono mjesto, što se danas zove Belvedere, a Cecilinovo - kasniji Giardino publico.

»Pod zvončić« - u blizini onog luka, što su ga prekrstili u »arco romano«. Tu je bila nekakva trošna kuća, a u njoj neka vračara. Ko je htio da udje k njoj, morao je da pozvoni. Otuda i ono -»Pod zvončić«.

I tako bismo mogli da nastavimo, pa i nastavit ćemo, bude li zdravlja. A za sada - Adio - Bog! - kako još danas pozdravljaju na Rijeci i oni Talijanaši, koji još ne mogu sasvim da se odreknu jezika svojih otaca.

Rokac.

MALTA

Talijani se ljute, što Englezi dopuštaju Maltezima, da se služe samo svojim malteškim narječjem a ne i toskanskim. Ko ih sluša, mogao bi omisliti, da oni dopuštaju Istranima da se služe ne samo čakavskim, nego čak i njihovim književnim hrvatskim jezikom. A kad tamo, u Istri se već i za jedno malo, mekano ča ide čak i na Panteleriju, tamo nekamo u blizinu Malte...


I MUSSOLINI PROMIJENIO IME

Zna se, na kakav grubi način Talijani potalijančuju imena i prezimena naše braće, koja su po nesreći pala pod njihov jaram. Čini se, međutim, da se u Italiji osjeća tendencija, da se promjena prezimena protegne i na prave rođene Talijane. Za danas iznosimo samo slučaj Mussolini.

Talijanski se naime Diktator više ne zove Duce nego - Riduce, Pitao sam prijatelja, nekog Triestina, da mi to objasni.

Ze ćaro, reče mi on. Pitajte koga hoćete u Italiji: - Cosa fa il Duce?- svak će vam odgovoriti: II Duce - Riduce. Što znači da Duce -Reducira (plate, pdnadležnosti, penzije itd.). I tako od Duce - riduce došlo je, da ga više ne zovu Duce nego — Riduce.

MUSSOLINI LETI

Mussolini.JPG (12.91 KiB) Pogledano 4567 puta

U novinama je pisalo - da je Mussolini prisustvoao pomorskim manevrima u Tirenu i da je onamo odletio u aeroplanu. Štaviše: on da je i sam pilotirao...

- I pravo je, rekli su na to Triestini. Hoće Duce da se vježba. Prilike u Italiji bivaju svakim danom sve kritičnije. Čovjek nikada ne zna... Non si sa mai...


U TISUĆU MASTI OMAŠĆENI LUKAVAC

Otkako su Turci došli u dodir s raznim narodima, dobro su ih proučili i svakome prišili ono, što bi u njemu našli najlkarakterističnije. Tako je njima — na priliku — Srbin hajduk, Bugarin idem, Poljak oholi poganin, Rus prokleti nitkov, Francuz prevejanac, Nijemac tvrdoglavi psovač, Arbanas onaj, koji bi prodao i svoja jetra, Rumunj: ovca nerogata, a Talijan — u tisuću masti omašćeni lukavac.

Dobro su ga namazali Turci!


TALIJANSKI RADIO U DILEMI

Talijanski radio htio bi da Hrvatima u Jugo­slaviji priča, kako su oni zaista vrlo nesretni, ali kako da im to kaže? U kojem jeziku? Talijanski nikako, jer se taj jezik u Jugoslaviji vrlo slabo govori. Hrvatski opet ne jer Talijani taj jezik oduvijek preziru, a opet ne bi htjeli, ni da oni u Istri slušajući u radiju svoj jezik dignu glavu... Ne ostaje dakle drugo nego da se Hrvatima pričaju one neke u Rimu fabricirane stvari - njemački. To se eto i dešava. I vi možete svake večeri u sedam sati slušati iz bilo koje talijanske stanice krupni glas neke davno ozrele babuskure, - nekakve virago - koja s mukom sriče gluposti, što ih Hrvatima iz dana u dan serviraju razni talijanski radio-tovari.

16. MARTA

Na desetu godišnjicu aneksije Rijeke talijanski su govornici na dugo i široko pričali, kako su ono njihovi ljudi došli na Rijeku, dok bi se prisutni Riječani bili uvelike zadovoljili, da su im kazali: kad će otići?

HISTORICKI »RIŽOT« I SVEGA PO MALO

Brod_1.JPG (30.14 KiB) Pogledano 4567 puta

Ka'd nemam boljega posla, prebirem po starim novinama. Imam tu pred sobom čitav »stock« listova iz vremena okupacije, D'Annunzija i tako redom: »Popolo«, »Bilancia«, »Vedetta« ... Imam i jednu živu »gazettu«: Ninetta, uvijek gotovu da ispuni one praznine, što ih je vrijeme stvorilo i otvorilo u mojoj malo već razrešetanoj pameti.

Ninetta je već od svojih malih nogu bila pravi vrag Marko. Već kao dijete bacala je kamenje na Sokole, kad bi prolazili kroz Rijeku, ali je zato u vrijeme rata pijuckala i na onaj talijanski aeroplan, što su ga bili oborili na Rijeci, dok je 4 novembra 1918, na dan ulaska talijanske eskadre u luku, ona prva dočekala »argonauta» Jovanina Matkovića, i pružajući prema njemu obje ruke kliknula:

- Ćo, Jovanin. vien qua, che te peto un baso! Po odlasku D'Annunzijevih legionara stala je

uz Zanelu, a danas uvelike simpatizuje s našom Jugoslavijom.

U prvo vrijeme talijanske okupacije mnoge su žene na Rijeci bile gotovo sasvim poludjele: jedne

od nekog erotičnog furora, a druge od politike:»Italia o Morte«. Na svakom koraku – sama histerija!

I Macdonald u svojoj knjizi »A politicalescapade« zove ih »hvsterical wifes«. I Ninetta bila je jedna od takvih »hysterical wifes«. Kad je neka gospođa Dumičević - Seneković (puro sangue!) otišla na admiralsku lađu »Emanuele Filiberto« i admiralu Raineru predala kitu cvijeća i živo ga poljubila, skočila je i Ninetta i jednoga za drugim poljubila čitav bataljon vojnika. Za to se istoga dana saznalo i u Lovranu, pa su odmah zatim otišle u Opatiju i neke lovranske dame. U opatijskoj luci bila je usidrena jedna talijanska torpiliarka i lovran'ske gospođe i gospođice pohitaše kao furije na brod s patriotskom namjerom, da se s »osloboditeljima« (liberatori) čestito izljube. Očevici pričaju, da je to izgledalo vrlo komično. Prije svega

Lovranke nisu — barem u ono vrijeme — bile onako otvorene i recimo drske kao one riječke Ninette, a. drugo, svaka je od njih htiela, da poljubi najljepšega časnika, a to je izgledalo vrlo komično.

Na Rijeci je to teklo mnogo ležernije. Već sjutradan po ulasku talijanske flote, u utorak,

otišle su na »Emanuela Filiberta« mnoge Fiumanke. a među njima, dakako i Ninetta. Nosile su sa

sobom cvijeće, koje su porazdijelile među časnike i mornare, a onim što im je ostalo, okitile su topove i dizalice, tako da je sve bilo puno rožica i svakojakog zelenila. I ljubile se s mornarima i govorile, kako su sretne, što je Italija došla k njima, baš k njima, koie su mnogo trpjele (abbiamo sofferto molto!). Ninetta je govorila cmokajući se s mornarima: Si, avemo sofferto moltissimo, poverette...

Nisam mogao da joj ne predbacim:

- Slušajte, Ninetta, vi da ste trpjele? A što? Kada? Kako? Ta kadgod bi austrijska flota doplovila na Rijeku vi ste se uvijek vukli po njihovim brodovima, vi i one druge Fijumanke. I plesale ste i s oficirima, jele najbiranija jela, pile šampanjac, pjevale, zabavljale se. Jednom zgodom, - a to je bilo malo prije rata, neki je novinar pisao o tome u svom listu i prekorio vas, da se ne vladate u redu ... i zbog toga bilo je došlo i do dvoboja ... - Ča je bilo, bilo je, sadahna se drugaceje govori i piva: II Quarnero, che Italia chiude ed i suoi termini bagna .. . Znate ki j' to rekal? Gualberto Rajner ammiraglio. Ja - on je to rekal danas na brode. A da ste videli ča j' pokle bilo! Stol pun sve gracije Božje! Ja sam se napucala za celeh osam dan. Da ne bi nego on »rižot«! To je bilo ne fine? ga! Una delizia ! ...

O tom čuvenom rižotu na admiralskom brodu pisali su »Popolo« i »Bilancia«. »Ma si videro anche cose rarissime per noi, e preziose. Ad esempio dei piatti di fumante risotto, al parmigiano, che i convenuti assaggiarono con religioso raccoglimento .. .«

Kad je poslije Ninetta pročitala ono: assaiggiarono (kušali su), prasnula je u grohotan smijeh veleći: – assaggiarono! A dihat nismo mogli, tako smo se strasno na jili! A oni, ki nisu mogli va se hitat, želi su i sobom doma i rizi i sira i svega i svacesa. Ma proprio assaggiarono !.. .

Uistini i »Popolo« i »Bilancia« od onoga dana pisali su: »... tanto che taluni vollero portare a terra del riso e del caffe . . . poiche vera abbondanza grande di tutto . ..«

Uostalom drukčije nije moglo ni biti. Fijumanac može da promijeni dlaku, ali svoju bonkulovićku ćud - nikada. Ako hoćeš pravom, rođenom bonkuloviću da dođeš do srca, treba da mu prođeš kroz želudac. Fijumanac je bonkulović par excellence –ergo .. .

U one dane dosegao je Rajner do srca i samome pok. Gottardiju, vođi autonomista riječkih. I on je ispuknuo onom zgodom svoj govor i kazao, da se je admiral uvjerio, »che il nostro popolo e veramente italiano« (da je naš puk zaista »italiano«). Zadovoljni su bili i socijalisti s drom. Maylenderom na čelu. Njima je Rainer kazao ove tekstualne riječi: »L'Italia e madre del diritto, della giustizia, della liberta.«

Trinaest dana iza toga taj isti admiral prevario je na najgrubiji način ne somo potpukovnika Maksimovića, već i čitavu Antantu. A kakva je Italija mati pravde i slobode, to se najbolje vidi i danas ne samo na Rijeci nego i u čitavoj Italiji.

Taj Rajner, kad smo već kod njega, bio je opozvan odmah nakon one svoje prevare od 17 novembra 1918., ali ne možda zbog toga što je prekršio časnu zadanu riječ, već zato, što nije to prije uradio. ..

Inače - admiral kao stvoren za operetu. Kad se moji Fijumanci sjete, kako je ono 4 novembra prvi put stupio na riječko tlo i isprsivši se nekako komično izrekao: - Voglio il Sindaco di Fiume! - ne mogu ni danas poslije toliko godina, da ne nakrive svoje usne na smijeh.

Ali najsmješnije bilo je to, da od svih onih ljudi okupljenih onog dana na Rivi nije bilo gotovo ni jednoga, koji bi znao da Sindaco znači - podesta.

Italijanita di Fiume!

Rokac

Zene.JPG (23.6 KiB) Pogledano 4567 puta

Riječke žene i djevojke vezu čipku za urešavanje vojnih postrojbi Kraljevine Italije. Njihova predanost i davanje imalo je gotovo sablažnjiv karakter. O čemu saznajemo iz pera književnika Giovannija Comisse: »Grad je vrvio lijepim djevojkama... Riječani su svaku večer ugošćavali u svojim domovima talijanske časnike i priređivali im zabave koje su trajale do jutra. Neki su jeli, drugi su plesali, treći pili; zaista je izgledalo da je ovaj grad, sa životom obilatim darovima bio nagrada za sve naše patnje tijekom rata.«

KRŠTENJE RIMSKOGA MORLAKIĆA

Priča iz 1001 maškarade



Pisac ove priče čuo je za fašistički katekizam u drugačijoj verziji nego li je Ninetta pričala Rokcu. Op. ur.

Neki Englez, koji se je mnogo vremena bavio Balkanom, specijalizirao se je na koncu svojih studija u pitanju Janjičara, pa kani izdati čitavu knjigu o tom pitanju. Njega je mnogo- interesirala lakoća, kojom su poneki sinovi balkanskih Slavena postali fanatični za tuđinske ideje, a s vremenom i glavni nosioci vlasti i imperijalističkih težnji drugog naroda na štetu njihovog vlastitog. Naravno, da se taj historičar, kao pravi Englez, nije ograničio samo na turske Janjičare, nego je zdravim razumom obuhvatio i shvatio i druge periode naše povijesti, pa je Janjičarstvo podijelio na tri glavne grupe:

l ) srpski Janjičari - turski veziri i paše;

2) hrvatski Janjičari - austrijski generali;

3) primorski Janjičari - dalmatinski dentisti.

Vremena prolaze, pa turskim Janjičarima jedva ima još i spomena, hrvatsko Janjičarstvo živi još samo u šupljini između glave i visoke crne kape bivših austrijskih generala poput Sarkotića i drugova. A primorsko janjičarstvo drži se još samo pomoću »umjetnog gnojiva« u vidu subvencionirainih škola, riže i ostalih »stimulusa« talijanstva na Primorju.

Poslije ovoga uvoda bit će nam jasnije ono što slijedi. Mislim da svi poznajete našega Dudana, koji je do svoje petnaeste godine nosio crvenkapu, a sada je nepatvoreni rimski »Onorevole«, i glavni govornik na iredentističkim manifestacijama, demonstracijama i komedijama sa t. zv. dalmatinskom zastavom u crnini.

Pred više godina rodio se tome Dudanu sin, pravi pravcati mali dalmatinski Zagorac usred Rima - pa nije šale, što bi ga ćaća krstio u Rimu, kad je sve na njemu morlačko. I moj ti Dudan smisli jednu »beffu«. Nije ga odmah krstio, nego počekao dok mali ponaraste i prohoda, pa onda ga lijepo jednog dana obukao u uniformu od »Balille« (baliti = sliniti; dakle Balavci ili Slinavci), i ravno s njim — u Split, da ga krsti u »citta irredentissima (kako je u svojoj fašističkoj zanesenosti mislio otac, dok u stvari ispade, da je mali došao da se krsti u »Morlakiju« kuda zapravo i spada).

Na splitskoj rivi bio je krasan doček. Sve birani »sangue puro« (iz Muća, Sinja, Lećevice itd.), mučenici za neoslobođenu Dalmaciju, u fašističkim uniformama - pod zimskom kabanicom! (»Roge u špagu«, kažu Splićani.) Kumovi, pratnja, kao za princa. Ali »Onorevole« se nije usudio izlagati »rusu .glavu«, pa je ostao na parobrodu (u uniformi, ali bez kabanice) i sa dalekozorom je promatrao — razvitak događaja ... kao Napoleon.

»Città irredentissima« još je 'slatko spavala. Čuli su se samo Zagorci na pazaru gdje oj ka ju, kao da bi htjeli pozdraviti svoga zemljaka. Kažu da je i »Onorevole«, instinktivno, stavio bio prst u uho i malo što nije zaojkao kao nekad u djetinjstvu, ali onda se je najednom sjetio da je on Talijan, i zastidio se svoje potsvjesti...

Krštenje malog Dudana prošlo je vrlo svečano. Mala crkva Svetog Duha (»S. Spirito«), na kojoj su naši stari pred 300 godina uklesali mali, ali značajni natpis »Za oprosciegne grihov«, bila je puna uniforma (bez kabanica). Izredali su se govori. Neki kažu, da su se pjevale i neke fašističke litanije, a da je Don Pantafon blagoslovio maloga - sa liktorsklim znakom.. . Na koncu, svi su se stali krstiti po fašističku: »Mussolini comanda - el Re ubidisce - el Papa benedisce« a u to se jedan prevareni trogirski optant sa galerije javi, gromko, da su svi junaci protrnuli: »el popolo ingrannato maledisce!«

Nastala je konsternacija. Uniformirani odmah su navukli kabanice. Mali se je rasplakao. Don Pantalon je brzo sakrio liktorski znak pod mantiju. Kumovi i pratnja razišli su se u najvećem neredu.

Sutradan je nezaposleni Trogiranin, uz obavezu da šuti, dobio na kuću vreću riže i namještenje u jednoj fabrici... Ali se je stvar ipak pročula. A dobro bi bilo da je dozna i onaj Englez.

Duje.

U SJENI SV. VIDA

U martu o. god. prošlo je deset godina, otkad je ova moja Rijeka anektirana Italiji. Obligatne fešte trajale su dva tri dana i - kako talijanske novine pišu - još nisu svršile. Čini se, da će trajat čitavu godinu, kao i papinsko sveto ljeto. U Italiji je naime sve sveto: Zara la Santa, San Benelli, kako su ga nazivali na Rijeci, Santa Entrata i Santo Diavolo, kako kaže Talijanac, kad hoće onako fino da zakune.

Kako se dakle slavi ta riječka sveta aneksiona godina? Pisanjem novinskih članaka, koje niko ne čita i štampanjem Sušmelovih knjiga, koje ni vrag ne kupuje.

Nešto je življe bilo 12 septembra, na dan one famozne d'Annuzijeve sante entrade: školska djeca, avanguardisti, fašisti, milicija i vojska – sve ona ko - more solito. Od građanstva samo oni - moraju. A svi ostali ili vrludaju građom

rogovima u džepu ili sa - svim postrani, u kakvom kutu, u četiri oka psuju i kunu uru i »hip« - već znate koji...

Bilo je tih kletava i prije; još dok je D'Annunzio bio na Rijeci, razočarani Fijumanci sipali su na nj svakojake psovke i kletve. I pošto je otišao, a prilike na Rijeci ostajale od prilike iste, prevareni su Riječani davali na sve moguće načine oduška svome krajnjem nezadovoljstvu. Tome je dokaz i dokumenat, što mi ga je juče Ninetta donijela, i ja vam ga evo iznosim u prevođu. To vam je onaj prije poznati, a danas već malo zaboravljeni letak: Per non dimenticare! (Da se ne zaboravi!) I meriti dei nostri »liberatori« (zasluge naših »osloboditelja«).

»Došli su kao braća, piše u tom letku, s obećanjem da nam nose slobodu i sva dobra, što- iz nje izviru, a kad tamo: - Uvrijedili su, izbili i pozatvarali najodličnije i najzaslužnije naše građane, jer su branili dostojanstvo, čast i prava naroda riječkog.

- Uvrijedili su i pozatvarali čak i najvrijednije i najrodoljujbnije riječke žene, među kojima Rozu de Emili, najodličniju i najzaslužniju učiteljicu riječkoga puka.

- Okrali su, napali i opljačkali stotine i stotine riječkih građana i građanka.

- Umorili su više građana i građanka riječkih.

- Poharali su i opljačkali stotine riječkih kuća.

- Izagnali su i upropastili stotine obitelji čestitih radnika i poštenih ljudi, samo da mogu ući u posjed njihovih stanova i prisvojiti njhove nam ještaje.

- »Rekvirirali« su stanove ili sobe pojedinaca i dovukli u njih svoje prilježnice unoseći u čestite domove ekcese svoje degeneracije.

- Prevarili su mnoge jadne djevojke zlorabeći njihovu poštenu lakovjernost.

- Oskvrnuli su i zarazili djevojčice od 12 do 16 godina,

- Profanirali su sveto boravište naših pokojnika jašući preko njihovih grobova prigodom svojih noćnih, razbludnih orgija u društvu svojih bludnica.

- Oskvrnuli su našu crkvu priređujući u njoj blagoslove razbojničkih bodeža i druge varvarske cerimonije.

- Oskvrnuli su i naše škole prometnuvši ih u ogavna đubrišta.

- Oskvrnuli su naše bolnice i samostane.

- Prouzročili propast riječke trgovine i industrije.

- Ispraznili privatna i javna skladišta.

- Unijeli su u naš grad nezaposlenost, mižeriju i najniže i najsumnjivije »poslove«.

- Osiromašili su naše građanstvo i time, što su u društvu naših gavana krivotvorili novac.

- Upropastili su gradske financije, ispraznili gradske blagajne i prisvojili sebi životne namirnice, što su bile namijenjene gradu.

- Zaposjeli su sve urede i službe, tako - da su domaći sinovi zapali u nezaposlenost pa su prinudjeni da se isele.

- Uništili su trgove, šume, javne zgrade, opljačkali radione prouzročivši nam time milijunske štete, koje ćemo morati mi da nadoknađujemo.

- Stvorili su ratna sudišta, smiješna i zločinačka. Ti su Tribunali bacali u tamnicu poštene ljude a riješavali svake krivnje njihove lupeže, varalice i ubojice,

- Uveli su nekakvu vojnu policiju, okrutniju i podliju nego što bijaše ona austrijska. Ta policija ima da progoni poštene i mirne građane, a da štiti lopove.

- Uveli su premetačine u svrhu otimanja i silovanja riječkih žena,

- Pogazili su sva gradska prava, pripremili i organizirali i provocirali bratoubojnički rat i djelomično razorenje grada.

- Napunili su Rijeku strancima, među kojima ima malo poštenih, a vrlo mnogo nepoštenih, koji iskorišćuju i muzu naš grad, terorizuju građane ne bi li održali na vlasti najveće kradljivce, i to sve zbog međusobnog pomaganja.

- Došli su gradeći se braćom. Otići će kao najomraženiji dušmani.«

Tako onaj letak, koji je štampan negdje prije trinaest godina, Prava ali i iskrena Jeremijada.

Pravi rođeni Riječani ni danas ne govore drukčije. Danas govore ovako i oni, koji su još 1921. godine u aprilu glasovali za fašistički »blok«.

Rokac.

[Adamić]

Tiskovina je nekoć imala snažan utjecaj, uz televiziju i radio glavno sredstvo informiranja. Danas ljudi čitaju vijesti besplatno na internetu i sve im je dostupno klikom miša . Teško je doba za novine pa nije ni čudno da je Vjesnik , kojeg možete vidjeti na slici ugašen nedavno !

novi list Vjesnik Rijeka.jpg (363.51 KiB) Pogledano 4520 puta

Navala na novine ! Ako se ne varam lokacija je Jadranski trg a iznad je bio smješten Novi list, otkuda je i slikano.

Na slici Vjesnik, politički dnevni list, izlazio je u Zagrebu, od god. 1940. do 2012.

[Kantrida76]

da se nadovezem na post koji spominje Gazzeta di Fiume

Gazzeta di Fiume.PNG (808.31 KiB) Pogledano 3733 puta

https://svkri.uniri.hr/digitalno/document/229